Telegrafska komunistička teorija
- Imamo sposobnosti (engl. capacities) i potrebe.
- Bez razdvajanja naših sposobnosti i naših potreba kupovina i prodaja ne mogu postojati.
- Preduslov postojanja kupovine i prodaje jeste uskraćivanje sredstava pomoću kojih našim sposobnostima zadovoljavamo naše potrebe. To uskraćivanje je privatno vlasništvo koje nas pretvara u proletarijat.
- Privatno vlasništvo osigurava (zahvaljujući represivnoj sili države) stanje stalne oskudice kako bi se kupovina i prodaja mogle neprekidno odvijati.
- Razdvajanje naših sposobnosti i potreba postaje odnos u kojem nam jedino preostaje da prodamo jedinu stvar koju još uvijek imamo – našu sposobnost razmišljanja i djelovanja, odnosno radnu snagu – vlasnicima privatnog vlasništva, ukoliko želimo dobiti novac da bismo kupili stvari koje su nam potrebne za preživljavanje (platu). No, nije sve tako mračno; privatno vlasništvo takođe nudi slobodu da izaberemo jednu od ponuđenih opcija: postati prosjak, živjeti na ulici, umrijeti od gladi, završiti u zatvoru…
- Kada prodajemo svoje sposobnosti (odnosno kada se prodajemo na tržištu rada), rad i sve što proizvedemo tim radom postaju dio privatnog vlasništva. Što više radimo, to više uvećavamo privatno vlasništvo, odnosno veći je jaz između naših sposobnosti i potreba, više smo lišeni sredstava za život, podložniji samo moći vlasnika.
- Radom sve više pretvaramo sve aspekte ovog svijeta u privatno vlasništvo. Što smo više lišeni samog svijeta u kojem živimo, to smo više izopšteni iz tog svijeta, iskorišćavani i bačeni na ulicu, u kanal, da bismo potom opet bili iskorišćeni, odbačeni i tako u krug – mi smo proletarijat, velika većina svjetske populacije. Privatno vlasništvo, koje se zahvaljujući našem radu sve više akumulira kao nehumana neprijateljska sila usmerena protiv nas, naziva se kapital.
- Potrošeni, iscrpljeni, pod stresom, iznervirani, unakaženi, anksiozni, depresivni, stalno na ivici opstanka, neprestano se nalazimo u egzistencijalnom i materijalnom sukobu sa kapitalom, bez obzira na našu volju, mišljenje ili svijest. Biti lišen imovine, biti proleter, nije izbor koji pravimo, to je stanje koje nam nameće postojanje privatnog vlasništva, robe, kapitala, i države. Ovaj kontinuirani egzistencijalni sukob sa kapitalom predstavlja sukob koji se nalazi u samoj srži kapitalističkog društva širom svijeta: klasnu borbu.
- Vladujuća klasa (privatni ili državni privrednici, birokrate, menadžeri…) nastoji da skrene i kanališe nezadovoljstvo proletarijata usmjeravajući ga protiv drugih proletera (bilo kolega sa posla, nezaposlenih, komšija, proletera iz druge firme, druge zemlje, drugog naselja, druge boje kože, mišljenja, oblika nosa, pola, običaja, roda, jezika, ukusa, fudbalskog tima…), kako bi uzrok njihovih patnji (poput stresa, iscrpljenosti, iritacija, straha od odbačenosti u konkurenciji, gladi, depresije, nasilja, ropstva, bespomoćnost) iluzorno pripisali drugima kao žrtvenim jarcima, dok su u stvarnosti te patnje uzrokovane postojanjem privatnog vlasništva, rada i kapitala. Zbog konkurencije i potčinjavaja privatnom vlasništvu (tj. vladajućoj klasi i državi) u zamjenu za preživljavanje, proleteri vide jedni druge kao de fakto neprijatelje, stvarne konkurente koji ometaju njihove teške napore da prežive u surovom svijetu privatnog vlasništva.
- Budući da je u klasnoj borbi vladajuća klasa do sada pobjeđivala (inače bi kapitalističko društvo, rad, privatno vlasništvo i država već bili prevladani), ranije opisana situacija predstavlja “normalnu” situaciju koja nužno prevladava dokle god se kapitalističko društvo održava. To je situacija u kojoj nema klasa, već samo “građana” u paklenom takmičenju za preživljavanje, vlasništvo i kapital. Međutim, to je tako samo na prvi pogled: u stvarnosti, proletarijat se, nezavisno od svoje volje, svijesti ili mišljenja, neprestano bori da radi što manje i da sve ono što mu je potrebno bude besplatno, što je u direktnoj suprotnosti sa interesima vlasnika privatne svojine, koji se, takođe nezavisno od svoje volje ili mišljenja, bore da proletarijat radi što više (jer tako tako uvećavaju sopstveno privatno vlasništvo, kapital i moć kao dio vladajuće klase) i da mu sve bude što je moguće skuplje, tako što mu plaćaju što je moguće manje plate. Taj sukob, klasna borba, čini suštinu kapitalističkog društva širom svijeta, sukob koji kapital svim mogućim načinima pokušava suzbiti (od “države blagostanja” do masovnog ubijanja), ali ne može.
- Ta borba protiv kapitala koju proleteri vode, neprestano i svuda u kapitalističkom društvu, može biti uspješna samo ako, u svojoj konkretnoj praksi, uspiju uništiti ono što razdvaja njihove sposobnosti od njihovih potreba, odnosno ako ukinu privatno vlasništvo nad sredstvima za život i proizvodnju, ukidajući rad, robu, državu i kapital. Za to je potrebno da komuniciraju i djeluju udruženo na svjetskom nivou, posvuda se međusobno bratimeći protiv “svojih” vladajućih klasa, brzo i istovremeno ukidajući sve granice, privatna vlasništva, kompanije, poslove, nezaposlenost, države, nacije, identitete (koji nisu ništa drugo nego stereotipi). Ukratko, moraju uništiti sve uslove koji ih prisiljavaju da se, protiv sopstvene volje, udružuju sa privatnim vlasništvima i državama, koji su uvijek u međusobnoj konkurenciji i ratu sa ciljem da radnici žrtvuju sebe i jedni druge u odbrani privatnih vlasništva i država “svoje” vladajuće klase.
- Takvo bratstvo proletera i udruživanje bez granica, koje istovremeno uništava klasno društvo širom svijeta, nemoguće je i besmisleno ukoliko istovremeno ne predstavlja strasno i oslobađajuće univerzalno (tj. kosmopolitsko) stvaranje materijalnih uslova u kojima praktično ostvarivanje potreba i sposobnosti svakog pojedinca, odnosno sloboda svakog pojedinca, više nije ograničeno potrebom da se uskraćuje sloboda drugima (i samima sebi), kao što je to slučaj pod privatnim vlasništvom (zbog čega ono uvijek podrazumijeva postojanje države, policije…), već se, naprotiv, sloboda svakog pojedinca umnožava što je veća praktična afirmacija sposobnosti i potreba svih ostalih, sloboda svih ostalih, to ogromno bogatstvo koje predstavlja postojanje čitavog čovječanstva, ljudske svjetske zajednice. Svjetski pokret u kojem proletarijat slobodno afirmiše ljudske potrebe i sposobnosti, beskompromisno ih suprotstavljajući vladavini kapitala, novca, privatnog vlasništva i države, jeste komunizam.
humanaesfera , mart 2018.
