Tačke nestanka u kulturi radničke klase

Razmišljanja o kulturnom genocidu nad proletarijatom povodom predstavljanja knjige “Nekontrolisani iz 1937. – borbene uspomene grupe Durutijevi prijatelji” (Los Incontrolados de 1937. Memorias militantes de Los Amigos de Durruti)

Da bismo razumjeli uticaj grupe “Durutijevi prijatelji” (Agrupación de los Amigos de Durruti / Friends of Durruti Group) u španskom revolucionarnom ratu, moramo je smjestiti kontekst rasprostranjene kontrarevolucije koja je pred mnoge iskusne i dokazane anarhosindikalističke militante postavila radikalnu dilemu. Ili poslušati vodeće komitete svoje organizacije, koji su im naredili da ne odgovaraju na kontrarevolucionarnu agresiju, ili se otvoreno sukobiti sa kontrarevolucionarnim snagama. Polazeći od revolucionarne odlučnosti i ljudskih kvaliteta tih proleterskih boraca, lako je objasniti poslednju revoluciju radničke klase koja je trajala od 19. jula 1936. do 8. maja 1937. Ograničili smo se na devet biografija kojima bi se mogle dodati i druge – poput biografija Hajmea Balijusa (Jaime Balius) i Hoakina Pereza Navara (Joaquín Pérez Navarro), koje sam već objavio — iz nepresušnog izvora materijala. CNT i anarhizam bili su nepresušni izvor pojedinaca potpuno predanih cilju slobode i socijalne pravde – cilju proletarijata – koje su njihovi neprijatelji nazivali “nekontrolisanima” (incontrolados). Ova uvreda bila je nehotična počast koju je kontrarevolucija odavala tim revolucionarima koji se nisu potčinili institucionalnoj kontroli buržoazije i staljinista. Ako je istorija krenula pogrešnim putem, to nije bila njihova krivica. Sve antiistorijske sile urotile su se da to ostvare, od fašističkog konglomerata do republikanskog cementra. Buržoazija je upotrijebila sve svoje adute u nastojanju da pobijedi. Objavljivanje ove skromne knjige dokazuje da njihova pobjeda nije bila potpuna.

Nekada smo vjerovali da će otkrivanje istine skrivene u porazima biti dovoljno za usmjeravanje revolucionarne akcije, odvraćajući njene aktere od istorijskih ćorsokaka. Pretpostavljali smo da prošlost sadrži sve potrebne lekcije za rješavanje dilema sadašnjosti. Međutim, objavljivanje knjige u društvu koje živi u vječnoj sadašnjosti nužno je anahronizam, nepravovremeni događaj. Poznavanje istine o prošlosti nema nikakav uticaj na svakodnevne aktivnosti. Ne jača vrijednosti potencijalno revolucionarne zajednice, niti povećava kritičke sposobnosti angažovanih čitalaca. U društvu bez svijesti o vremenu i bez sjećanja, prošlost ne postoji i pojavljuje se samo kao predmet arheoloških istraživanja ili kao spektakularna efemera poput “osamdesete godišnjice građanskog rata”, pri čemu su njena uobičajena mjesta univerzitet, muzej ili kulturni dodaci u zvaničnoj štampi, konteksti u kojima su njena subverzivna moć i moć očuvanja neutralizovane. Ove biografije su namijenjene naslednicima legendarnih “Durutijevih prijatelja” – ali da li takvi naslednici uopšte postoje?

Tradicionalna društva prenosila su svoje naslijeđe usmeno sa generacije na generaciju. Mladi su učili od svojih starijih; nije bilo generacijskog jaza. To su bila statična društva: budućnost mladih tekla je kanalima prošlosti i kretala se putevima koje su slijedile i prethodne generacije. Porodične i teritorijalne veze bile su veoma jake. Sjećanje, čiji su čuvari bili stariji, igralo je važnu ulogu u očuvanju društvenih običaja i identiteta, te je stoga bilo od fundamentalne važnosti za kontinuiranu reprodukciju društva. Pojava istorijskih društava, zasnovanih na stalnim promjenama, akumulaciji znanja, trgovini i pisanoj riječi, uvela je faktore rastvaranja koji su u početku bili ograničeni na gradove. Ta društva su dinamična, sa oslabljenim vezama i nestabilnim identitetima, u kojima sjećanje igra sporednu ulogu u odnosu na novitete. Ipak, većina stanovništva ostala je izvan te nihilističke dinamike, jer je živjela na selu i očuvala tradicionalne načine života koji nisu bili eliminisani sve do konsolidacije kapitalizma u ruralnim područjima. U potpuno kapitalističkom društvu, mladi uče sami usvajajući univerzalne potrošačke obrasce koji se prenose putem masovnih komunikacionih medija, a ne od svojih starijih; njihova budućnost zavisi od sadašnjosti koja je odsječena od iskustva prethodnih generacija koje su bile mnogo manje pogođene tehnologijom jer su stasavale uglavnom izvan kapitalističkog uslovljavanja. Turbo-kapitalistička proizvodnja nametnula je industrijalizovani način života, novu narcisoidnu kulturu sa određenim pragmatičnim i hedonističkim vrijednostima koje nemaju nikakve veze s vrijednostima koje su preovladavale u radničkim sredinama prije nego što su bile preoblikovane jevanđeljem opšte potrošnje.

U ranim fazama kapitalizma, razgrađujući tradicionalne načine života, kapitalizam je stvorio poseban svijet sa sopstvenim karakteristikama, društvo unutar društva sastavljeno od obespravljenih, parija, iskorijenjenenog stanovništva protjeranog sa sela ili iz svojih zanatskih cehova; ukratko, od radnika. Proleterski svijet, zasnovan na porodici, čija je jedina veza sa industrijskim društvom koje ga je okruživalo bio rad, razvio je zajedničke osobine koje su mu dale poseban, stabilan identitet, klasni identitet, specifičnu kulturu. Na neki način, postojala je radnička tradicija koja je oblikovala društvo rada i posjedovala sopstvene trajne vrijednosti: potrebu za udruživanjem, federativnu ideju, žeđ za obrazovanjem, solidarnost, dostojanstvo zanata, budućnost djece, klasni ponos, internacionalizam, socijalnu revoluciju… Autobiografije koje su pisali militanti tog vremena savršeno odražavaju taj mentalitet. Mislimo, na primjer, na memoare i autobiografske spise Pjera Žozefa Prudona (Pierre Joseph Proudhon), Gustava Lefransea (Gustave Lefrançais), Džejmsa Gijoma (James Guillaume), Anselma Lorenca (Anselmo Lorenzo), Nestora Mahna (Nestor Makhno), Eme Goldman (Emma Goldman), Viktora Serža (Victor Serge), Manuela Pereza (Manuel Pérez), Hozea Peiratsa (José Peirats), itd., dragocijene prikaze pobunjeničkih života posvećenih borbi za radničku stvar.

Proletersko društvo bilo je u stalnom sukobu sa buržoaskim društvom, zbog čega je iskustvo prošlih borbi bilo toliko važno i razlog zašto su oni koji su te borbe vodili igrali tako veliku ulogu u tom društvu. To je bilo društvo zasnovano na statusu. Budućnost klase zasnivala se na sjećanju na borbe iz prošlosti i takođe na sjećanju na one koji su se u njima istakli, koji su bili popularni i uživali veliki moralni autoritet. Radnička kultura bila je oblikovana kroz pisana djela, tipično istorijska kultura otpora, odnosno kultura koja je svoje značenje i postojanje pronalazila u istoriji, budući da je njena konačna pobjeda bila upisana u njeno najdublje biće, ali je istovremeno bila i tradicionalna kultura, čvrsto zasnovana na određenim duboko ukorijenjenenim kolektivnim vrijednostima, otpornim na protok vremena. Djeca radnika imitirala su svoje roditelje čak i u oblačenju, naslijeđujući ih u stabilnom društvenom scenariju. Paradoksalno, njihovo značenje i postojanje takođe su zavisili od nepromjenjjivih običaja ukorijenenih u klasi. Istorija radnika, koja je istorija njihovih borbi, iako istorija kolektiva, takođe je i istorija pojedinaca. Ti pojedinci su bili ljudi koji su oličavali ponašanje i vrijednosti koje su bile najreprezentativnije za klasu, zbog čega pojedinačni doprinosi nisu bili relevantni i zaboravljeni su sa protokom vremena. Takvi su bili na primjer, u kontekstu Španije, Salvador Segi (Salvador Seguí), Fransisko Maroto (Francisco Maroto) i Buenaventura Duruti (Buenaventura Durruti), poslednje legendarne figure proletarijata (legendarne u smislu koji se razlikuje od sorelovskog koncepta “mita”). U njima se reafirmisao radnički identitet i pokušaj da se on zaštiti od korozivnog efekta istorijskog procesa određenog kapitalizmom.

Ona struja proleterskog i seljačkog pokreta u Španiji koja je bila pod uticajem anarhizma naglašavala je običajni ili tradicionalni aspekt, budući da se nije borila protiv visoko razvijenog kapitalizma, već protiv samog postojanja kapitalizma, koji je u to vrijeme bio još uvijek u vrlo nerazvijenom stanju u Španiji. Vjera u napredak imala je samo površan uticaj na nju, u obliku scijentističkog optimizma, buržoaskog uticaja kojeg se nije mogla osloboditi. Franc Borkenau (Franz Borkenau) u svojoj knjizi “Španska arena” (El Reñidero Español), napisanoj tokom španskog građanskog rata, ukazuje da “pobuna španskih masa nije bila borba za bolje uslove unutar progresivnog kapitalističkog sistema koji bi oni cijenili; to je bila borba protiv prvih napredaka samog kapitalizma, kojeg su mrzili. Ovo je, po mom mišljenju, objašnjenje pretežnog uticaja anarhizma u Španiji.”. Ideje privatnog profita, kvantiteta, uspjeha, mehanizacije, utilitarizma, itd., koje su karakteristične za industrijsku civilizaciju, jedva da su našle uporište u društvenom okruženju koje je bilo samoupravljano principima poput solidarnosti, bratstva, prijateljstva i želje za obrazovanjem.

U najnaprednijim fazama kapitalizma – u kojima su porazi dolazili jedan za drugim, prateći neprekidne i duboke promjene, uglavnom tehnološke, koje su razarale radničko društvo i integrisale ga u svijet robe – proleterska sadašnjost prekida veze sa prošlošću, odvaja se od nje i prestaje da se sa njom identifikuje. Sa radničkom porodicom, svedenom na svoju minimalnu nuklearnu formu, koja sjedi pred televizorom, radnik opstaje kao individualni potrošač, a ne kao član proleterskog kolektiva. Norme ne izvlači iz prošlosti, koju su uzurpirali sindikalni i politički birokrati, već iz sadašnjosti, prenesene putem televizije, reprodukujući nestabilan i potrošački obrazac ponašanja svojih savremenih uzora iz srednje klase, vjernih direktivama spektakla. Radnička kultura je rastvorena u homogenizovanu međuklasnu kulturu stvorenu po uzoru na kapitalizam. Došlo je do pravog kulturnog genocida, iskorijenjavanja proleterskih vrijednosti. Generacijski jaz ima posebne posledice u radničkoj klasi koja je u opadanju, jer ona završava neartikulisana, kao prazna ljuštura svoje nekadašnje suštine. Nesposobna je da se odupre i najmanjem udarcu, a kamoli da asimilira sve promjene bez štete po sebe. To je klasa koja na površini postoji, ali je iznutra destrukturisana, isprana, kolonizovana. Na kraju, stariji proleteri više nisu bili u stanju da prenose znanja i vrijednosti potrebne za suočavanje sa novom situacijom koja se neprestano mijenjala, a to se dodatno pogoršavalo ukoliko su se prepustili taktici “manjeg zla” i dopustili lažnim prijateljima da predstavljaju njihove interese. Njihov staromodni, štedljivi, jednostavan, asketski i moralistički stil života nije prikladan u svijetu potrošača, utilitarnom, nemirnom, stalno zauzetom, potpuno motorizovanom, komodifikovanom svijetu masovne potrošnje. Pravila koja važe za siromaštvo nisu ista kao pravila koja važe za obilje robe i spektakla: ono što je djelotvorno protiv gladi, nije korisno protiv dosade. Klasna kultura je u prilično nepovoljnom položaju u svojoj konkurenciji ne sa buržoaskom kulturom, već sa industrijom kulture i sveprisutnim sindikalnim i političkim teatrom. Stoga radnička kultura umire sa institucionalizacijom svojih organizacija i generalizacijom masovne kulture.

Prošlost se gasi nestajanjem čitave generacije poraženih pojedinaca jer stariji radnici ne mogu ponuditi praktične modele ponašanja; moraju ih konstruisati na temelju drugačije, izuzetno promjenjive stvarnosti, bez ikakvih uporišta. Uslovi današnjih mladih radnika radikalno su drugačiji od onih prethodnih generacija. Dijete radnika obrazuju javne institucije, a ne roditelji, i te institucije prenose drugačiji skup pravila, odvojen od prošlog iskustva i usklađen sa reproduktivnim potrebama kapitala koje određuju nove tehnologije. Odsječenost od prošlosti podstiče potragu za referentnim tačkama ponašanja u sadašnjosti, koja je kolonizovana robom, i to u uslovima krajnje izolacije. Penzionirani radnik je poput stranca sa druge planete za mladog člana radne snage, i nijedan ne shvata onog drugog ozbiljno, a ponekad se gledaju sa međusobnim nepovjerenjem. Stariji radnik ne govori cijelu istinu, što u stvarnom odsustvu zajednice dodatno pogoršava generacijski jaz, gubitak sjećanja i, posledično, gubitak identiteta. Bez sjećanja i prošlosti, klasna svijest ne može opstati. Sukob između generacija, sudar mentaliteta, sprečava njeno ponovno oživljavanje. Apstraktna i voluntaristička reafirmacija starih koncepata radničke kulture, sada pretvorenih u klišee, ne samo da ne rješava problem, već te koncepte čini smješnim.

Tipična karakteristika savremenih društvenih pokreta jeste nedostatak odraslih i, nasuprot tome, dominacija adolescenata. Ovo je najočigledniji primjer prekida sa prethodnim društvenim borbama, čak i sa relativno skorašnjim, ali takođe pokazuje ogromnu pokornost i skepticizam ljudi koji imaju neko životno iskustvo. Ovi društveni pokreti su geta koja se tolerišu i koja obično ostaju unutar granica koje su im dodijeljene. Isto važi i za pokrete koji se iznenada pojavljuju niotkuda i podliježu uobičajenim grubim manevrima jer po svojoj prirodi nemaju istorijsko iskustvo i znanje da prepoznaju kako su manipulisani. Oni su unaprijed poraženi, a njihov potencijal za protest često se direktno usmjerava ka jačanju dominantnog sistema, jer kada napuste svoje uobičajene niše i izađu u javnost, to čine kako bi usvojili stav većine i gotovo automatski reprodukovali njene vrijednosti, modernizujući samo spoljašnji izgled. Regresivne društvene promjene odražavaju se na kulturu, a lekcije koje disidentska omladina izvlači su proizvod trenutka i relevantne su samo na dnevnom nivou. Većina ovih mladih ljudi ne čita niti se trudi da se informiše. Ne uče ništa, niti pokušavaju da se oslobode uticaja svog mejnstrim obrazovanja: djeluju bez razmišljanja. U kasnoj fazi kapitalizma, masovna kultura postala je toliko nestabilna da čak ni sadašnjost nije sposobna da ponudi podnošljive trajne modele ponašanja. Promjene se dešavaju toliko brzo da je čak i jedna generacija interno podijeljena i razjedinjenja. Današnji mladi ljudi stare za nekoliko godina, što je vrijeme potrebno da promijene svoja uvjerenja. Njihove priče ubrzo postaju nezanimljive onima koji ih slijede i brzo postaju zastarjele poput promjenljivih modnih trendova. Deset godina je nepremostiv jaz. Prošlost, sadašnjost i budućnost koncentrišu se u jednom trenutku. Od tog trenutka, problem nije u tome što se iskustvo ne može prenijeti, već što iskustva nema. Ne postoji ni prekid u pravom smislu (svaka generacija predstavlja takav prekid), niti postoji budućnost, već samo kratkoročni ciljevi. Ponašanje stoga postaje konformističko, a politika institucionalna; nakon što je izbačena na vrata, vraća se kroz prozor. U ovakvom svijetu jedina utopija je kapitalistička utopija.

Potrošačko društvo je stvorilo okruženje koje postaje sve otuđenije i sve više neprijateljsko za preživjele iz starih generacija, dok je za mlađe to njihov svijet, prirodno okruženje u kojem se osjećaju prijatno. Čini se da je to više njihova epoha nego epoha njihovih roditelja. Nije da prethodne generacije više ne mogu da im budu vodiči, već, budući da je prošlost neiskaziva, vodiči ne mogu postojati. Ne samo da različite generacije slijede drugačije kodekse i da doslovno govore različitim jezicima, već su i različiti slojevi unutar iste generacije podijeljeni na isti način. Novopridošli ne znaju više od drugih, ali ih ono što stariji znaju uopšte ne zanima jer im to znanje ne daje odgovore na pitanja kojima se nadaju i koje traže. Iskustvo starijih im je beskorisno jer je stečeno u potpuno drugačijim okolnostima, prije apsolutne vladavine robe i potpunog uspostavljanja njenih kulturnih normi. Pa čemu onda sjećanje? Ovo pitanje ipak ima svoje posledice: narušavanje istorijskog sjećanja podrazumijeva nestanak pojma istine. Istina, kada se odvoji od istorije, postaje relativna; ne počiva ni na kakvom čvrstom temelju, niti je određena čvrstom istorijskom nužnošću, već zavisi isključivo od slučajnog, proizvoljnog i promjenljivog mišljenja, koje je pak zavisno od neposrednih okolnosti onoga koji je izriče. To označava kraj ideologija koje su legitimisale velike kolektivne ciljeve i početak apsolutne vladavine pragmatičnog individualizma, privatnog života i prolaznih posvećenosti i obaveza. I, paradoksalno, to takođe podrazumijeva ponovno ujedinjenje različitih generacija unutar neurotične izolacije i samozadovoljnog neznanja. Mladi su stari a da to ne žele; stariji su primorani da se ponašaju kao mladi. Zanimljivo, to dovodi do obrnute perspektive: mladi postaju uzori odraslima koji nisu tako vješti u suočavanju sa promjenama. Ova situacija nema istorijski presedan; potpuno je nova. Neki je nazivaju “tečnom modernošću”, a drugi “postmodernošću”. U postmodernom kontekstu mišljenje ne postavlja granice, nema oslonca, već se gomila po obodima dinamične staze koju iscrtava tehnologija. Prati je kao ukras. Ne objašnjava ništa, samoreferentno je i stoji iznad svega, bez uticaja na bilo šta. Refleksija više nije tečna, već gasovita – poput izuzetno promjenljive stvarnosti za koju je privezana. Njena uloga ne leži u moći da obuhvati duh epohe niti u sposobnosti da posjeduje istinu, već u moći da oboje učini nerazumljivim.

Vječna sadašnjost ne samo da obezvrijeđuje vrijednost prošlih borbi, već podrazumijeva i nestabilnost društvenih grupa, koje se lako mogu svesti na mase pojedinaca, čija je jedina poveznica slika. Slično vrijedi i za osjećaj zajedništva, koji je zamijenjen mentalitetom košnice sastavljenim od očajnih identiteta, uistinu patoloških u različitim stepenima, nesposobnih da pruže bilo kakav drugi oblik otpora opštem osjećaju iskorijenjenosti. Međutim, sistem može prevazići svoje kontradikcije samo uranjanjem u druge, dublje kontradikcije. Potiskivanjem sjećanja i poremećajem ega, društvo ne postaje jače, već sve nepredvidljivije. Sukobi se neprestano reprodukuju u novim oblicima, omogućavajući stvaranje zajednica borbe, još uvijek krhkih, ali u određenom kritičnom trenutku moguće je da će biti ojačane potrebom za preživljavanjem, te tako postati sposobne da ponovo otkriju istoriju i artikulišu projekat za stvaranje radikalno egalitarnog i pravednog društva. To neće uključivati povratak u prošlost, niti njeno ponovno stvaranje, već ponovno uspostavljanje kontakta sa prošlošću i učenje iz nje. Stoga to nije nostalgična pobuna usmjerena ka obnovi izgubljenih tradicija, već impuls ka formiranju nove tradicije borbe – nove kulture – putem nedogmatskog prisvajanja prošlosti i otpora ludom tempu promjena koje donosi ekonomski razvoj. U tom smislu, knjige poput ove koju predstavljamo mogu biti poučne jer mogu doprinijeti stvaranju takve kulture. Ako se to dogodi, “Durutijevi prijatelji” bi konačno mogli imati naslednike.

Migel Amoros