Samoupravno zdravstvo tokom Španske revolucije

Ovaj letak napisala je i izradila grupa Slobodarskih zdravstvenih radnika u Brizbejnu, Australija, koji su radili u oblasti zdravstva početkom 80-ih godina.

Podruštvljavanje zdravstvene službe i Sindikat zdravstvenih radnika. Pozadina španske revolucije (1936–39) i način na koji je zdravstvena zaštita bila organizovana u anarhističkim (slobodarsko-komunističkim) dijelovima Španije tokom ovog perioda.

Samoupravno zdravstvo u slobodarskoj Španiji tokom Španske revolucije 1936-1939

Jedno od najvažnijih pitanja koje su postavljali zdravstveni radnici upoznati sa idejama samoupravljanja jeste hoće li ove ideje funkcionisati u praksi? Da li su ove ideje bile primijenjene u prošlosti? Ovaj letak pokušava da iznese pozadinu Španske revolucije (1936-39) i kako je zdravstvena zaštita bila organizovana u anarhističkim (slobodarsko-komunističkim) dijelovima Španije tokom tog perioda.

Pozadina

Španska revolucija 1936. predstavlja kulminaciju više od šezdeset godina političke aktivnosti i agitacije španskog naroda.

Glavne grupe uključene u ove aktivnosti bile su:

i) Nacionalna konfederacija rada (Confederación Nacional del Trabajo – CNT, anarhosindikalistička radnička organizacija čiji je programski cilj bio slobodarski komunizam),

ii) Iberijska anarhistička federacija (Federación Anarquista Ibérica, FAI) – militantna anarhistička organizacija posvećenih slobodarskih komunista,

iii) Generalni savez radnika (Unión General de Trabajadores – U.G.T., socijalistički sindikat orijentisan na reforme),

iv) Španska komunistička partija,

v) Frankova partija, Španska falanga za okupljanje nacionalističke sindikalističke ofanzive (Falange Española de las Juntas de Ofensiva Nacional Sindicalista – Falanga, krupni biznis, vojska i crkva) koju su podržavale trupe i oprema iz nacističke Njemačke i fašističke Italije.

Anarhističke ideje se u Španiji javljaju početkom 1870-ih. U narednih 60 godina sve više ljudi je prihvatalo političku filozofiju CNT-FAI – slobodarski komunizam. Do početka građanskog rata 1936. godine, preko dva miliona radnika i njihovih porodica bili su anarhisti (slobodarski komunisti).

U ovom letku se ne možemo baviti događajima koji su doveli do Španskog građanskog rata, niti kako su desničarske snage, uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije, slomile ljevičarske snage, niti kako su autoritarni ljevičari (UGT i Španska komunistička partija) sabotirali i uništili napore svojih saveznika, slobodara. Ono što pokušavamo da prikažemo jeste kako su anarhisti organizovali zdravstvenu zaštitu u područjima pod njihovom kontrolom. (Više od 25% stanovništva bili su anarhisti, a više od 25% španske teritorije nalazilo se pod njihovom kontrolom).

Samoupravno zdravstvo u slobodarskoj Španiji tokom Španske revolucije

Podruštvljavanje zdravstvenih usluga bilo je jedno od najvećih dostignuća Španske revolucije. Sindikat zdravstvenih radnika osnovan je u septembru 1936. U skladu sa tendencijom da se sva različita zanimanja, zanati i usluge objedine unutar određene industrije na koju se odnose, svi zdravstveni radnici i radnice, od bolničara do ljekara i administrativnih radnika, organizovani su u jedan veliki sindikat zdravstvenih radnika i radnica. Do 1937. godine, Sindikat zdravstvenih radnika, kao dio CNT-a, imao je 40.000 članova. Jasno je da se ovoliki broj ljudi ne bi mogao okupiti preko noći, da teren nije pažljivo pripreman godinama unazad.

Sindikat zdravstvenih radnika se nije ograničio samo na prijem novih članova. Ovaj sindikat je pokušao preoblikovati zdravstveni sistem prema načelima slobodarskog komunizma u svim oblastima pod svojom kontrolom: Andaluziji, Levantu i Kataloniji. Ovi napori su bili ugušeni u Andaluziji i Levantu usled napredovanja desnice, ali su bili izuzetno uspješni u Kataloniji.

Samoupravna zdravstvena zaštita u Kataloniji

Zdravstveni radnici anarhisti postavili su temelje novog zdravstvenog sistema u cijeloj Kataloniji. To je bio veliki aparat čiji su dijelovi bili geografski raspoređeni prema različitim potrebama. U Kataloniji je ova regija najprije podijeljena na devet velikih sektora – Barselonu, Taragon, Ljeidu, Đironu, Tortos, Reus, Berguedu, Ripolj i područje Pirineja. Oko ovih devet centara osnovano je dvadeset šest sekundarnih centara. Sveukupno, trideset pet centara veće ili manje važnosti u cjelosti je pokrivalo četiri provincije tako da nijedno selo ili zaselak, niti jedan muškarac, žena ili dijete nisu ostali bez adekvatne zdravstvene zaštite. (Tadašnja populacija Katalonije iznosila je 2,5 miliona).

Svaki centar je bio autonoman u pogledu organizacije unutar samog centra, ali ta autonomija nije podrazumjevala apsolutnu nezavisnost. Svaki primarni centar se sastajao sa delegatima iz povezanih sekundarnih centara kako bi koordinisali aktivnosti unutar tog sektora, a delegati svih sektora bi se sastajali kako bi uskladili pružanje zdravstvene zaštite u cijeloj Kataloniji.

Stanovništvo je vrlo brzo osjetilo prednosti ovog velikog poduhvata. U sekundarnim centrima su uspostavljeni domovi zdravlja. Opšte bolnice su osnovane u primarnim centrima, dok su specijalističke bolnice otvorene u glavnom gradu, Barseloni. Sve odluke u ovoj širokoj mreži zdravstvenih usluga temeljile su se na ravnopravnom odlučivanju.

Socijalna i preventivna medicina

Prije početka građanskog rata nisu postojali posebno organizovani sindikati zdravstvenih radnika, ali su se mnoge ideje i inicijative u oblasti zdravstvene zaštite pojavile kada je došlo pravo vrijeme. To se desilo iz dva razloga:

a) zdravstveni problemi su se iznova i iznova isticali u slobodarskoj štampi. Mnogi slobodarski aktivisti bili su svjesni problema poput polnih bolesti, tuberkuloze, smrtnosti dojenčadi i majki itd.

b) prije građanskog rata, zdravstvene usluge su pružali vjerski radnici. Sa početkom rata, ti radnici su preko noći nestali.

To je natjeralo slobodare da eksperimentišu sa novim metodama organizacije i da uspostave nove zdravstvene ustanove, ne samo da bi pružali tradicionalne zdravstvene usluge, već i da bi operisali, njegovali i liječili ranjenike iz građanskog rata koji su neprestano pristizali.

Privatna praksa

Do kraja godine, Sindikat zdravstvenih radnika nije uspio da eliminiše privatnu praksu. Međutim, Sindikat je uspio ukloniti zloupotrebe koje su ranije bile veoma česte. Odredio je cijene za konsultacije i privatne operacije. (Ljekari su te naknade dobijali od Sindikata zdravstvenih radnika, a ne od pacijenata).

Jednake plate

Jedan od glavnih ciljeva slobodarskog komunizma jeste ravnomjerna raspodjela bogatstva među svim pojedincima (jednake plate). U novom sistemu svi bolnički ljekari primali su 500 pezeta mjesečno (prosječna plata u Barseloni u to vrijeme bila je 400 pezeta mjesečno). Bolničkim ljekarima je takođe bilo dozvoljeno da imaju pacijente i privatno. Iako ovo još nije bila ekonomska jednakost, napravljen je veliki iskorak u tom pravcu.

Farmaceutska industrija

Slobodarski radnici i radnice su reorganizovali i farmaceutsku industriju. Industrija je podjeljena na četiri sektora: 1) laboratorije i istraživački centri, 2) proizvodnja, 3) distribucija na veliko, 4) distribucija krajnjim korisnicima.

Istraživačka laboratorija bila je osovina oko koje su se razvijale opšte inicijative. Proizvodni centar koordinisao je aktivnosti laboratorija i fabrika. Glavna skladišta služila su za kontrolu distribucije zaliha, dok je distributivni centar nastojao da uspostavi lokalnu distribuciju u skladu sa potrebama ljudi.

Kongres Federacije zdravstvenih radnika – 1937.

U februaru 1937. godine u Valensiji je održan kongres CNT-ove Federacije sindikata zdravstvenih radnika. Ovaj skup je predstavljao 40.000 zdravstvenih radnika širom slobodarske Španije. U tom periodu punom entuzijazma i kreativne energije preduzet je veliki broj aktivnosti i inicijativa.

Na ovoj konferenciji razvijen je zdravstveni plan za slobodarsku Španiju. Plan se zasnivao na inicijativama koje su prethodno bile odobrene na lokalnom i regionalnom nivou. Konferencija je podijelila zdravstvenu zaštitu na četiri različite oblasti: a) Opštu medicinsku njegu, b) Socijalnu i preventivnu medicinu, c) Socijalnu pomoć, d) Higijenu.

Na kongresu su razmatrani projekti i planovi koji su se bavili određenim bolestima, ratnim žrtvama i pružanjem zdravstvene zaštite. Razmjenjivane su ideje, a delegati su pokrenuli veliki broj aktivnosti. Kongres Sindikata zdravstvenih radnika i inicijative koje su proizašle iz ove konferencije predstavljaju jedno od najznačajnijih dostignuća Španske revolucije.

Španska revolucija

Španska revolucija nije bila samo period izuzetnog ekonomskog napretka, već i vrijeme dubokih promjena. Promjene su se ogledale u: a) međuljudskim odnosima, b) njihovim tradicionalnim vrijednostima, c) organizaciji društva, d) mogućnosti da ljudi upravljaju sopstvenim životima

Ova revolucija bila je izuzetna jer su slobodarke i slobodari za cilj imali OSLOBOĐENJE ČOVJEKA – ne puko ekonomsko ili nacionalno oslobođenje. Po prvi put u istoriji, ljudi su mogli upravljati vlastitim životima, ravnopravno i zajednički donoseći odluke s drugim bližnjim ljudskim bićima. Kada su shvatili da zaista imaju stvarnu kontrolu nad svojim svakodnevnim životima, rasli su njihovo: 1) samopouzdanje, 2) stvaralaštvo, 3) energija, 4) interesovanje za život, 5) odnosi sa drugim ljudskim bićima.

Njihova motivacija je naglo porasla jer su shvatili da će upravo oni biti ti koji će imati koristi od vlastitog truda. Za mnoge anarhistkinje i anarhiste u slobodarskoj Španiji, španska revolucija nije bila samo period do tada nezabilježenog ekonomskog napretka. Za te ljude, to je bilo ponovno rođenje – početak novog doba u kojem je svako ljudsko biće imalo priliku da ostvari svoj puni potencijal. Doba jednakosti, pravde i blagostanja. Upravo zato su španski anarhisti, usred jednog od najbrutalnijih građanskih ratova tog vijeka, bili u stanju da započnu obnovu društva.

Situacija u Australiji

Australija ima dugu istoriju organizovanog socijalističkog i komunističkog političkog djelovanja, ali nema istoriju organizovanog slobodarskog pokreta. Očigledni neuspjeh socijalističkih i komunističkih ideja da promijene živote ljudi doveo je, tokom posljednjih pet godina, do razvoja malih slobodarskih grupa u zemlji.

Ove grupe se organizuju oko ideja samoupravljanja i počinju da ostvaruju određeni uticaj na trenutno političko raspoloženje u zemlji.

Slobodarske zdravstvene radnice i radnici čine malu manjinu u ovim organizovanim slobodarskim grupama u Australiji. U Kvinslendu, slobodarski zdravstveni radnici rade organizovano tek poslednje tri godine. Tokom tog perioda razvili smo naše ideje o zdravstvenoj zaštiti i izradili preko deset letaka i brošura na tu temu, te distribuirali preko 100.000 tih letaka. Takođe smo uspostavili kontakte sa drugim zdravstvenim radnicima u inostranstvu i u drugim dijelovima zemlje.

Tek u proteklih dvanaest mjeseci otkrili smo istoriju španskog slobodarskog zdravstvenog pokreta. U ovoj fazi našeg razvoja nastavljamo da rastemo, a naše ideje o organizaciji zdravstvene zaštite su dobro razrađene i ranije su se pokazale izuzetno uspješnima u praksi.

Slobodarski zdravstveni radnici i radnice

Izvor: Self-managed health care during the Spanish Revolution