Osam teza za slobodarsku etiku
1. Iako društvene okolnosti u kojima živimo oblikuju naše aktivnosti, mi smo slobodni i odgovorni za ono što činimo, te stoga možemo i trebamo zauzeti stav. Ništa nije unaprijed odlučeno – na svakome je da odredi kakav život želi da vodi. U istoriji ljudskog roda ne postoje deterministički zakoni – uvijek se suočavamo sa zadatkom da sami donosimo odluke, bez prepuštanja moći odlučivanja drugima. Moja sloboda, međutim, postoji tek kada je priznaju i drugi slobodni ljudi poput mene: slobodan sam samo ako su slobodni i svi oko mene, jer moja sloboda počinje tamo gdje počinje sloboda drugih.
2. Slobodarska etika prožima sve sfere naših života – i javnu i privatnu, i radnu i slobodno vrijeme. To je način života, lično opredjeljenje i posvećenost konkretnom projektu koji raskida sa ustaljenim obrascima. To nije puki ukras, već sama srž naših života.
3. Prva tačka na kojoj se zasniva anarhistička etika je pobuna. To je radikalna reakcija protiv postojeće nepravde, bilo da je trpimo mi sami ili oni oko nas, nepravda koja izaziva naše moralno ogorčenje. Suočeni sa situacijama ugnjetavanja i eksploatacije, jasno nam je da ne možemo ostati tihi niti okrenuti glavu, već da moramo odgovoriti direktnom, radikalno restorativnom i transformativnom ličnom akcijom. Nismo rođeni da živimo na koljenima, već da živimo dostojanstveno, ostvarujući svoja prava i uvijek zahtjevajući da budu priznata i poštovana. Ćutanje pred nepravdom čini nas saučesnicima u njoj.
4. Nije dovoljno samo da se pobunimo; takođe moramo imati jasnu predstavu o vrsti svijeta u kojem želimo živjeti i kakva osoba želimo biti. Posvećeni smo punoći ličnog i društvenog života i ozbiljno shvatamo demokratski ideal: slobodu, jednakost i bratstvo, za sve i u svim sferama. Želimo društvo koje se temelji na tim principima, u kojem su ljudi slobodni, jednaki i solidarni, i gdje mogu u potpunosti razviti svoj potencijal kroz praksu uzjamne pomoći. Želimo društvo bez eksploatacije i ugnjetavanja, u kojem niko ne prolijeva krv da bi drugi živjeli bolje. Ne želimo žrtvovati nijedan od ovih principa, poput individualne slobode, kako bismo postigli druge, kao što je jednakost. Smatramo da se sva tri principa mogu ostvarivati istovremeno, uz odgovarajuće pristupe koji uspostavljaju pravi balans između njih.
5. Ne možemo i ne želimo čekati; ne prihvatamo da život vođen ovim principima treba odložiti do pojave novog svijeta, nakon revolucije ili duboke, brže ili sporije evolucije. Želimo i možemo živjeti drugačije ovdje i sada, u sadašnjosti, jer sadašnjost je sve što imamo. Naš cilj je postići društvenu organizaciju radikalno drugačiju od postojeće, ali to moramo sprovesti u djelo odmah, bez odlaganja, pokazujući da zaista postoje ljudi i grupe, zajednice, sposobne da žive drugačije. U svakom trenutku, pod bilo kojim okolnostima, može se pojaviti alternativni način života koji može poslužiti kao primjer i približiti nas idealu koji nas vodi. Nije dovoljno samo tvrditi da je drugačiji svijet moguć; moramo pokazati da je drugačiji svijet stvaran i da se dešava.
6. Težimo maksimalnom razvoju svih ljudskih sposobnosti, jer imamo pravo da zadovoljimo sve svoje potrebe, kako tekuće, tako i one koje se mogu pojaviti u kasnijim fazama evolucije društva. Tu smo da bismo uživali u životu koji imamo, što je više moguće. Ne možemo i ne smijemo se pomiriti sa ograničenjima sa kojima se stalno suočavamo, već moramo neprestano težiti tome da omogućimo potpuniji, srećniji i, ako hoćete, ugodniji život za sve.
7. Suživot ljudskih bića ne može se zasnivati na hijerarhijama, gdje manjina diktira i nameće pravila većini stanovništva. Pravila suživota, kao i ciljevi koji se žele postići u tom suživotu, moraju biti uspostavljeni od svih, kroz širok proces učešća u raspravi i donošenju odluka. To moraju biti pravila koja poštuju pravo manjina da slijede svoj put života i planova, prepoznajući da pluralnost i razlike, umjesto da osiromašuju naše živote, zapravo ih obogaćuju.
8. Ciljevi nikada ne opravdavaju sredstva, i jedno se ne može odvojiti od drugog. Sredstva koja koristimo moraju biti efikasna i, istovremeno, u skladu sa ciljevima koje želimo postići. Sloboda se ne nameće dekretom, baš kao što se represivni autoritarizam ne okončava oslanjanjem na autoritarno nametanje. Jedini način da se krene ka slobodarskom društvu jeste primjena onoga što to slobodarsko društvo zahtjeva, čak i ako to ponekad znači duži put. Ali sloboda i solidarnost nisu cilj; one su put.
Feliks Garsija Morijon (Félix García Moriyón)