Ispod betona nešto ključa – samopredstavljanje atinskog skvota “Rasprava”

Tišina metropole nam poput kamena pritišće grudi. Ulice su pune umornih pogleda, tijela koja se kreću iz navike, straha, pokornosti. Ljudi se kreću po unaprijed zacrtanim putevima bez preispitivanja, gušeći svoje snove. Sve je programirano da funkcioniše tačno onako kako oni žele: rad, potrošnja, poslušnost. Ali ispod površine uvijek nešto ključa.

Istoriju ne pišu poslušni. Neki odluče nositi teret neposlušnosti. Razbiti beton normalnosti. Suočiti se sa nevidljivom rukom moći koja guši svaki aspekt naših života. Odbijanje pokoravanja nije samo stav. To je poziv na preispitivanje, zbacivanje postojećeg, vraćanje onoga što nam pripada.

Mi smo drugovi i drugarice, anarhistkinje i anarhisti koji dolaze iz različitih političkih i ideoloških polazišta, ali smo se našli u istim vatrenim borbama. Tamo gdje su nas zajedničke borbe i kolektivna iskustva ujedinila, prepoznali smo vitalnu potrebu za stvaranjem prostora za susrete, političku fermentaciju, razmjenu mišljenja i organizaciono osnaživanje. U vremenu kada se nameće izolacija, a zajednice otpora se razbijaju represijom, formiranje takvih prostora nije samo potrebno – već je presudno. Represivni udarci poslednjih godina nisu se dogodili slučajno. Vlasti pokušavaju eliminisati svako žarište otpora, slomiti svaki oblik samoorganizacije i ugasiti plamen preispitivanja. Veliki uspjesi su izgubljeni, pokret je doveden u defanzivni položaj, a kriza je sada vidljiva. Međutim, znamo da istoriju pišu oni koji ne odustaju, oni koji se ne boje suočiti sa stvarnošću. Ostati u defanzivi znači prihvatiti poraz. A to se neće dogoditi. Došao je trenutak da riječi pretvorimo u djela, da iz odbrane pređemo u napad. Da pokažemo da nas se neprijatelj neće tako lako riješiti niti ostvariti svoje ciljeve. Da postavimo svoje polje borbe, povratimo svoj prostor i vrijeme. Da oslobodimo prostor od dominacije, da stvorimo živi centar otpora, radikalno žarište vrenja i akcije. Ovo zauzimanje prostora smatramo neodvojivim dijelom pokreta, a pokret sastavnim dijelom tog zauzimanja. Postojanje borbenih teritorija nije samo praktično pitanje, već duboko političko. Skvotovi nisu samo mjesta okupljanja, nisu samo prostori gostoprimstva. Oni su bastioni otpora, laboratorije radikalnih praksi, pukotine u normalnosti koju pokušavaju da nam nametnu. I ta stvarnost je neupitna.

Svaki kvart, svaka ulica, svaki trg nije neutralno tlo. To je živa mapa protivuriječnosti, sukoba i pretenzija. Gradovi su izgrađeni na disciplini, policijskom nadzoru, sterilizaciji javnog prostora. Trgovi su ispunjeni kamerama, zidovi su obojeni u sivo, zgrade postaju tvrđave nedostupne za one koji nemaju sredstva da plate cijenu postojanja u svijetu u kojem sve ima svoju cijenu. Suveren sprovodi strateški plan sveopšte kontrole metropola, gušeći svako žarište otpora. Naoružan prljavom propagandom i ideološkim ratom, on pokušava oblikovati svijest, dok ciljano uništava naselja širenjem organizovanog kriminala i nasilnim protjerivanjem lokalnog stanovništva pripremajući tako teren za potpuno prisvajanje od strane kapitala. Državna represija ima ulogu naoružanih čuvara investitora, nekretnine proždiru zemlju, kuće postaju roba, stanarine vrtoglavo rastu, a javni prostori se pretvaraju u sterilna polja nadzora i potrošačke uniformnosti. Pošast gentrifikacije i kapitalističkog civilizovanja guta gradove, djelujući kao mehanizam potčinjavanja i društvene kontrole. Eksarhija, naselje prožeto istorijom borbi, meta je državnog i kapitalističkog napada. Sa jedne strane, država pokreće represivne talase: iseljavanja skvotova, pojačano prisustvo policije, militarizacija prostora. Sa druge strane, kapital uništava kolektivno sjećanje, prisvaja simbole otpora i pretvara ih u turističku robu. Naše supkulture se krivotvore i prilagođavaju “alternativnim” komercijalnim projektima, dok se četvrt mijenja kako bi služila industriji zabave i životnog stila.

Nećemo im dopustiti da mjesto naših borbi pretvore u još jednu ukrasnu atrakciju. Iz svih ovih razloga, otvaramo skvot u istorijskom kvartu Eksarhija. Jer njegove ulice nisu na prodaju. Jer sjećanja nisu roba. Jer živi otpori nisu turistička atrakcija, već bojno polje.

Skvotirani prostori svakako mogu biti ostrva otpora u arhipelagu borbe. Oni su takođe barikade. Prostori u kojima suverenitet gubi kontrolu, a država prestaje biti apsolutni regulator života. To su laboratorije borbe, mjesta susreta, centri samoorganizacije i akcije.

Ustanička i revolucionarna kultura ne dolazi sama od sebe. Ona se njeguje. Razvija se u podrumima, na trgovima, u okupljalištima, u pogledima koji se ne pokoravaju, u tijelima koja ne prihvataju da ih neprijatelj disciplinuje. Skvotiranje nije izolovan događaj. Ono ima sposobnost da se kreće kroz praksu poricanja, da nas stalno podsjeća da nismo samo brojevi u državnim registrima, nismo zupčanici u mašini proizvodnje, nismo pijuni na šahovskoj tabli moći. Mi smo ovdje i uzimamo ono što nam pripada, stvarajući pukotine iz kojih će izrasti nove mogućnosti.

Trenutne okolnosti, dakle, ne utiču na našu anarhističku svijest i praksu. Ne želimo se prepustiti panici koja proizilazi iz priča o “nepovoljnom represivnom vremenu”. Reformističkoj retorici, koja na polju djelovanja bira politički konformizam, suprotstavljamo insistiranje na trajnom i potpunom sukobu i raskidu sa postojećim. Ne brine nas represija koja je uvijek postojala i koja će protiv nas uvijek postojati, već kontinuirani izazovi sa samima sobom, u smislu izbjegavanja političkih strategija što prijeti da pokret odvede u zaborav kroz sve slabiju borbenu prisutnost, kako na nivou događaja, tako i na nivou struktura.

Smatramo da nas odsustvo borbene kulture, kao pokret, slabi, čini ranjivijim i bespomoćnijim pred nasrtajima vlasti. Nedjelovanje je jednako porazu. Zbog toga kroz ovaj projekat pokušavamo izgraditi čvrste temelje koji će promovisati revolucionarnu/pobunjeničku perspektivu, pojačati prijetnje protiv sadašnjih represivnih mehanizama i razvijati pobunjeničku svijest sutrašnjice. Jer pobuna nije teorijska šema. To je akcija, vrenje, stalni sukob.

ZAŠTO BIRAMO i PROMOVIŠEMO REVOLUCIONARSTVO i POBUNU (DIREKTNU AKCIJU) kao kulturu?

i. Zbog toga jer to je jedini način direktnog obračuna sa neprijateljem ovdje i sada. To je praksa koja stvara “nulte tačke”, kida lance normalnosti i daje potčinjenima moć da sami odrede svoju sudbinu.

ii. Zbog toga što je, u svojoj suštini, Anarhija stalna borba za slobodu. To nije slogan, nije teorija, to je sukob, to je akcija.

iii. Zbog toga što drugarstvo nije apstraktan pojam, već živi i neupitni odnos među borkinjama i borcima. Ono se kuje u vatri borbe, rame uz rame u svakoj krizi, svakom porazu, svakoj teškoći. Tu ponovo pronalazimo svoje izgubljeno kolektivno ja.

iv. Zbog toga što podstiče potčinjenje da idu preko svojih granica, da raskinu lance straha, da izazovu nemoguće.

v. Zato što agresija direktne akcije nije slijepo nasilje, već strateški izbor. Širenje revolucionarne akcije, generalizacija nasilnog sukoba sa onima koji vladaju, neophodno je za dekonstrukciju državne i kapitalističke strukture i razbijanje društvenih odnosa ugnjetavanja.

Dužnost svih onih koji se bore jeste da svakodnevno obogaćuju svoja oruđa, kako na praktičnom, tako i na teorijskom nivou, što će ih dovesti do ostvarenja njihovih ideala. Potrebni su hrabrost, rizik, mašta, organizacija, vjera i doslijednost. Namjera nije dovoljna, potrebna je odluka. Iz tih razloga, otvaranje ovog skvota za nas predstavlja korak u tom smjeru.

ZA ANARHIJU

Zajedno možemo sve, možemo odagnatii viziju kraja koji se čini tako blizu.
Možemo živjeti kao ponosni i slobodni ljudi.
Možemo srušiti zid i vidjeti život prepun radosti koji nas čeka!

Skvot Rasprava

Izvor: Κάτω απ’ το τσιμέντο, κάτι βράζει – ΚΑΤΑΛΗΨΗ ΚΤΗΡΙΟΥ ΣΤΑ ΕΞΑΡΧΕΙΑ