O ratu i sadašnjoj civilizaciji

Iz ovog sadanjeg rata, svaki jasno i tačno viditi može, šta znači rat i kako on stoji prema sadanjoj civilizaciji. Pa nije samo iz ove najnovije istorijske pojave, već i iz nedavno minulih francesko-pruskih i talijansko-austrijskih ratova, istavlja se pred oči sadanjeg i budućeg ljudstva užasna slika s nadpisom: Jadno ljudstvo! Zaslijepljeni narodi! Evo, iz te krvave slike, iz tih bregova kostiju ljudskih, iz tog mora krvi čovječanske, pa iz tih bezbroja razvalina tvoje građevine i imaovine – vidi i razumi, ako vida i razuma imaš, koliko kvareža i nečovječnosti, koliko ludila i varvarskog divljaštva, leži u osnovi tvoje dosadanje državne civilizacije, prosvjete, školovanja. Razmisli se dobro nad tom golemom pučinom neznanja i nečovječnosti…

Upitaj sebe, upitaj prestavnike naroda i države: da-li je to cijel naroda i ljudstva, je-li to zadatak civilizacije i morala, države i crkve, porodice i svega društva?!…

Pogledaj bojeve pod Sadovom, na Kenigrecu, Sedanu i Plevni. Izvidi dobro, šta čini granata i torpedo. – Zar je kakva razlika između ovoga pokolja, koji donosi tvoja sadanja dr žavna civilizacija i mudrost, i onog pokolja, koji se činio u sred nje i staro varvarsko doba, kako ga ti podsmijevajući mu se nazivaš? Ima razlike, ali ona nije svjetilo, već grdno ruglo za sadanju civilizaciju i državničku pamet; sadanji ratovi i sadanji pokolj grozniji je i štetniji od sviju nekadašnjih varvarskih bojeva, jer užasnije ruši i unakazuje granata i torpedo, kugla i dinamit, no strijela i handžar, sikira i koplje, sa kojim oruđem činiše narodi staro- i srednjovjekovni bitke i bojeve…

Nema prosvjećenih bajoneta. Vojnik i žandar, kako obuku uniformu, od maha postaju Zvjerovi, – veli jedan naučar. I to je vječita istina. Užase sadanjeg ratovanja vidio je čitalac iz boja onog prilikom pada Plevne, koji smo naprijed stavili u opisu. Po tome sudeći svak može lako prestaviti, kakvi su ostali bojevi bili. Ništa više, no savršena kasapnica ljudi…Grozna arena najgroznijih prestupa…Pregledajući tu golemu i užasnu kasapnicu ljudstva, tu morem krvi oblivenu arenu mudrosti velikaške, svaki iole svjestan čovjek mora reći ljudstvu: ti rađaš, ti gajiš, ti neguješ, odranjuješ i školuješ sinove svoje i porod svoj, da ti bude pomoćnik, satrudnik i nasljednik, – a gle! njih ćef i gramzivost nekolicine izvodi na bojište, da jedan drugoga tuče, ubija, kolje i satire!…

Na prvi glas komande ili, bolje reći, dželata na mah stanu jedni druge, što mogu brže i vještije, kuršumima, đuletima, bajonetima, granatama i sabljama kasapiti, mlatiti. Što ko više i vještije ubije roditeljima sinova, sestrama braće, ljubama dragana, djeci otaca: dobija odličnije nagrade, krupnija i masnija zvanija, veće počasti, junačnije ime. I da bi taj ubilački i razrušavajući zanat bolje ispekli, moraju ostaviti kuću i rodbinu, zavičaj i poslove; pa se toj kasapskoj vještini po nekoliko godina u kasarnama obučavati i vjedžbati. Na to ih nagone i tome obučavaju oni činioci, ona gospoda, koja čuvaju sadanji red i poredak, koji održavaju vjeru i moral, kojima je povjerena briga da se staraju o blagostanju, sreći i napretku naroda i ljudstva, koji se nazivaju i slave kao mudri i cjelishodni državnici, koji se ponose i diče sadanjom civilizacijom i kulturom. – Ta vajna njihova civilizacija i taj čemerni njihov moral hladnokrvni su prema svemu tome, kao i prema onome, što ti radiš, radiš kao pčelica, kao vječiti mučenik, da osiguraš svoj i svoga poroda opstanak i blagostanje, pa tek vidiš: tvoja teška i mučna zarada odnosi se i odvodi, da se njome ruši i satire opet druga krvava zamuka tvoje čovječanske braće tvoje zemaljske čeljadi.

Rat je čovječanstvu nebrat, vojska mu je kuga. I “prosti” narod veli: “Teško zemlji, kuda vojska prođe”, pa proklinje:

“I onoga silovita kralja,
Koji piše momke u vojnike,
Te ostaju mlade udovice,
Mile seje, ostarile majke!”

Dođe-li gdi vojska, tek čuješ gdi vojena komanda zapovijeda: da se tu i tu kopa šanac i podižu zgode za boj, pa ma to bilo na sred najkitnjastije šume, najdivnijih njiva, polja, livada, voćnjaka; na sred sela i varoši – pa sve na veliku i pregolemu štetu stanovnika. U ime ratne pobjede, u ime ratnog pravila i najciviliziranija vojska ruši sela i varoši, Fabrike, kuće; tamani šume, satire Vinograde i voćnjake, gazi polja i livade, satire sve, ama baš sve što joj smeta da dođe do ratne svoje cijeli. Tu se ne obzire na vapaj naroda, koji s toga trpi oštetu, na vapaj nejači i sirotinje…

Jadni svijete! hoćeš li poslje tolikih užasnih užasa ljudskih progledati očima čistoga razuma i razmisliti umom čistoga poštenja, te jednom za svagda okanuti se tog međusobnog varvarskog ratovanja, vojevanja i satiranja, pa uvesti u društvu i državi onake uredbe i zakone, koji su kadri ljude i narode zbratimiti, da sve svoje poslove bez boja i oružija, bratskim načinom mogu izvršiti pa srećno živiti. Tebi se čini, da je to neki tajanstveni govor, da je to ne moguće postići i izvršiti, – čini ti se za to, što si od sebičnjaka i glupaka stranputice upućen, naopačke obavješten, lukavo prevaren. Preni se! Rastrezni se! Razgledaj dobro za se i preda se! Saznaj i dobro promozgaj ono, što ti nalažu i govore tvoji ugnjetači, i što ti istinski prijatelji tvoji propovjedaju i preporučuju: pa ćeš uviditi, da su novi ljudi i nova nauka iznašli novi način, kako se narodi urediti mogu, pa da svi društveni članovi žive u sreći i slobodi, u bratstvu i jednakosti, bez oružija i vojske, bez ugnjetača i ugnjetenih, zbog kojih postoji oružije i vojska, ratovi i revolucije.

Dosadanje ovo varvarsko i ubitačno stanje, koje nam plijeni i na kasapnicu goni najzdravije sinove naroda, koje slavi i nagrađuje ubijce čovječanstva, – treba s prezrenjem napustiti i uništiti, pa postaviti nov red i poredak osnovan na načelu zajednice i jednakosti, potpune slobode i bratstva, osnovan na načelima novih ljudi, nove nauke. Na to nas preklinjući pozivaju svekoliki naši lični i čovječanski interesi, na to nas poziva struja prave nauke i stvarnog progresa. Danas je to najnužnija neophodnost. Odricati to, znači potpisivati najgrozniju smrtnu presudu narodima i ljudstvu. Ovo će priznati svaki onaj koji bar štogod iz istorije ratovanja poznaje, i koji štogođ čovječno misliti i osjećati može. Za bolju potvrdu ovih razloga navešćemo ovde neke primjere iz istorije ratovanja, pa će navedena data (fakta) ova svakoga uvjeriti o užasima ratovanja. Evo ih: U austrijskoj zvaničnoj ratnoj arhivi stoji zabilježeno, da je Austrija za tristasedamdeset i pet (375) godina imala 6889 bojeva sa raznim narodima iz Jevrope, Azije i Afrike. Kolika je novčana šteta učinjena njenim narodima sa tolikih mnogobrojnih ratova, o tome ne ćemo govoriti, jer bi to iznijelo užasno goleme računske brojeve. Navešćemo samo gubitak ljudi prilikom silnih tih ratova, imajući još na umu da je to tek zvaničan izvještaj. Tako se tamo kaže, da je u tim ratovima kao žrtva palo mrtvih: 261 đenerala, 17.096 oficira, jedan milijun i 68.574 prostih vojnika; dalje ranjenih i inače onesposobljenih bilo je: 233 đenerala, 12.857 oficira i preko jedan milijun prostih vojnika; zarobljeno je: 56 đenerala, 4171 oficira i oko 300.000 običnih vojnika.

Toliko taj zvanički izvještaj.

Neprijatelji ratni Austrije, morali su svi jedno na drugo pretrpiti toliki isti gubitak ljudstva. A koliko je satrveno i uništeno mirnog naroda, oko koga se ratujuće stranke tuku – da se lako zamisliti. Što je koja država više ratovala, što je više lavor-vjence na bojištu tražila, to je i više štete i propasti narodima svoje države učinila. Nek čitaoci sračune sve gubitke s obje strane, pa će viditi užasno golem broj upropašćenih najzdravih sinova ljudskih.

A cijela Jevropa za posljednih 25 godina straćila je preko dva i po milijuna ljudi.

Evo o tome podataka, koji pokazuju koliko se života ljudskih na bojištu ugasilo, osim ostale goleme materijalne štete, koju obično svaki rat za sobom vuče: U krimskom ratu 750.000; u talijanskom (1859. god.) 45.000; u amerikanskom 800.000; u šlezvig-holstajnskom 30.000; u prusko-talijansko-austrijskom (1866. god.) 45.000; prilikom ekspedicije u Mehiku 65.000.; zadnji njemačko-franceski otimački rat progutao je ljudi 215.000; tursko-srpski 25.000; rusko-turski 600.000. – Amo ne računamo žrtve kolere, vrućice, spdobolje i ostaloh vernih pratilaca rata.

Po finansijsko-statističkim izvještajima ratovi su ovi utrošili gotova novca. 66.575,000.000 franaka. Redom troškovi idu ovako: krimski rat 8.500,000.000; amerikanski 37.000,000.000; tal.-austrijski 1.500,000.000; šlezvig-holstajnski 175,000.000; prusko-austrijski 1.650,000.000; meksikanski 1.000,000.000; francesko-njemački 12.500,000.000; rusko-turski 6.250,000.000. Sve se računa ovde na franke. Za srpsko-turski rat nezna se izvesno (?) šta je potrošeno, no jamačno nije manje od 400 milijuna Franaka.

Koliko iznosi danguba radnih snaga, paljevine i rušenja – To su drugi računi. Dosta na tome, pa da se svjestan i od srca čovjek, saznav te užasne gubitke, mora užasom užasnuti i proklinjući osuditi i prezreti sramni rat, i oružije i sve one, koji ga i pošlje saznanja ovih gubitaka braše. I kad to saznanje što šire u svijetu zavlada, može se vjerovati da će još do koji istorijski časak i najzatucaniji i najnepravičniji članovi ljudstva, osuditi sadanji društveni poredak, koji se osniva ne bajonetima.

To će biti, to mora biti; jer, zar je bolje i čovječnije obučavati naše sinove, kako će ubijati ljudstvo, nego-li da proučavaju prirodu i njene zakone, razvitak kulturni, čovječanstva, pa nauke koje zbratimljavaju i usrećavaju narode i ljude?

Zar je razumnije i uljudnije grabiti i voditi najzdravije sinove ljudstva na bojište – na kasapnicu, da se izmeću sebe kolju i satiru, nego-li voditi ih, da po koju neđelju ili mjesec zajednički izrađuju kakva djela od opšte koristi, djela koja unapređuju u narodu blagostanje, sreću i zdravlje, djela koja će mnogoj velikoj nesreći i šteti opštine na put stati?

Zar je pametnije praviti i na rat i ratnike trošiti milijarde i milijarde hrane i džebane, nego-li nabaviti svakoj narodnoj opštini sve sprave, s kojima će radnici društveni građevine i ostale poslove svoje na Domu i u polju lakše i brže, lepše i čvršće izrađivati?

Zar je pametnije graditi kasarne, gradove, šančeve, monitore i druge ratne lađe, pa ih posle topovima, dinamitom i torpedima upropašćavati i rušiti, nego-li zajednički podizati i izrađivati valjane narodne kuće, radionice, bolnice i ostale zgrade, koje bi svima članovima društva osiguralo i poboljšalo radni, zdravi, ugodni i odmorni život?

Zar je pametnije trošiti um i novac oko pronalaženja i usavršavanja novog ubilačkog oružija, novih ubilačkih sprava i ratničkih metoda vojevanja, nego-li trošiti i raditi, da se iznađe način, kako bi se održalo dobro zdravlje kod ljudi, marve, voća i bilja i onoga što je čoveku nužno za napredan život i opstanak?

Zar je poštenije praviti ratne planove i udešavati vojničke uniforme i razne discipline, nego-li obučavati i navikavati narod na pametno uzdržavanje od svega onoga što čovjeka umno, tjelesno i moralno oštetiti može?

Zar je pametnije i korisnije trošiti čitave milijune milijuna na puške, topove, sablje i druge sprave, kojim se ljudi kasape, pa na zlatali i ne zlatali uniforme soldačke, nego-li smišljati, trošiti i obučavati narod: da se sjedini u veće opštine, pa da svoju nužnu, tjelesnu i materijalnu snagu troši oko tog, kako će u svakome mjestu udesiti opšte bunare ili česme za dobivanje potpuno zdrave vode; zajedničke kuhinje za brzo, jevtino i zdravo spremanje jela, zajednička perišta za čisto pranje rublja; zajedničke mašine za oranje, košenje, vršenje, vijanje žita i druge društvene namirnice, koje bi donosile opštu sreću i blagodetan život svim društvenim članovima.

To bi eto trebalo da je posao i svagdašnja briga države, crkve, opštine i škole. I sve bi se to moglo smišljati i ostvariti, a da se ni malo ne povrijedi sadanji državni red i poredak, moglo bi se o tome raditi i u apsolutnoj monarhiji, samo ako ima dovoljno svijesti i čovječnosti.

Razlozi, koje smo navodili, jasni su po sebi, i nije potreba dalje objašnjavati ih. No, na žalost. nađe se ipak ljudi, koji vele da su ratovi nužni, ko đoja, za to, da se svijet malo proredi, da se ljudstvo suviše ne umnoži, da zemlja tijesna ne postane. Takim plitkoumnim mislocima priliči malko sažaljenja, no odgovor, ali im mi opet velimo: Ako se zbilja ljudstvo na zemlji suviše umnožava, tako, da jedno drugome smeta, i ako ga s toga treba umanjavati, pored prirodnog umanjavanja – umiranja, onda nijesu za to umanjavanje nužni sramni ratovi, oružije, vojska, vojničke škole i tolike grdne, sa neizmernom štetom skopčane ratne spreme, niti je nužno za tako smanjivanje probirati najzdravije narodne sinove, oduzimati mu tolike sprave, građevine i proizvode njegove. Već se tad mogu svi za rad nesposobni izvesti na bojište, svi za rad nesposobni bogalji, bolesnici, i starice i starci, pa nek se golim rukama i motkama bore i satiru: ili, što je još pametnije, može društvo sve te nemoćne bogalje, koji nisu ni sebi na radost ni društvu na korist, opremiti ih materi zemlji naučnim putem, sa jednom kapljicom sencije.

Tim je odmah ljudstvo proređeno, a nije mu se škodilo. Reći će neki, da je i ovo već neko zlo opeta. Mi velimo: i ako je baš zlo, nije onako grozno i golemo kao pravi rat najzdravijih ljudi, jer je kud i kamo jeftinije i čovječnije. Uvijek pametni ljudi od dva zla biraju ono, koje je manje. Iz svega, dakle, otvoreno vidimo, da je ratovanje i oružje užasno zlo, što narode satire i kalja, i da bez tog sramnog običaja ljudstvo divno živiti može. S toga nek je svijetao pred istorijom čovječanstva svaki onaj član naroda i ljudstva koji ozbiljski radi, da se što prije po svemu svijetu ukine sramno oružije i štetno, ubitačno ratovanje… “Učinimo”, veli čuveni Viktor Igo, “istinama svoju poštu, prokunimo rat. Ne, slava zbog prolivanja krvi ne postoji. Ne, nije dobro i nije korisno gomilati lešine. Ne, nemoguće je, da život za smrt radi. Ne, o majke! to biti ne može, da rat, taj lopov, i dalje produži, da vam djecu krade. Ne, ne može biti, ne može biti, da žena u svojim bolovima rađa, da ljudi na svijet dolaze, da narodi oru i siju, da seljak polja đubri a radnik fabrike da plodi, da mislioci izmišljaju, da industrija čuda stvara, da genije čuda čini, da užasna poslenost ljudi pod zvezdanim nebom upinjanje i stvorovine umnožava i da kraj od svega toga bude ona gnusna međunarodna izložba, koja se zove bojište… Oduprimo se daljem prolivanju krvi. Neka to jednom prestane, o vladari! Varvarstvo još traje. Pa neka filozofija protiv njega protestira! Mač bjesni. Neka civilizacija izreče svoje gnušanje!… Neka nauka iznese pred one, koji ratuju, pravo čovjekovo na život, pravo savjesti na slobodu, vladavinu uma, svetinju rada, miloštu mira.”

Vaso Pelagić, Istorija bosansko-ercegovačke bune u svezi sa srpsko- i rusko-turskim ratom: študija za narod i drẑavnike, 1879.