Proleterski izvještaj sa zgarišta periferije: Meksiko u globalnom upravljanju viškom

Šta Meksiko otkriva o autoritarnoj reorganizaciji globalnog kapitala

U duhu Džona Rida (John Reed), sa ove strane zida, sastavili smo sažet i ekspozitorni izvještaj koji smatramo hitnim. Ne teži sveobuhvatnom istraživanju složenosti procesa koje analizira, niti nudi konačnu dijagnozu, već mapira početne koordinate koje su neophodne nama koji se borimo odozdo. Izradio ga je kolektiv komunističkih militanata zabrinutih zbog aktuelnog toka globalne krize i mjesta koje Meksiko zauzima — i posljedica koje će trpjeti — unutar ove nasilne rekonfiguracije kapitala.

Ono što ovdje iznosimo nije neka vrsta tehničkog popisa niti akademske vježbe, već materijalističko čitanje aparata koji prožimaju svakodnevicu miliona ljudi: carine kao oblik ekonomskog kažnjavanja, mjere štednje kao unutrašnji rat, prinudne migracije kao strukturna politika, narkokapitalizam kao oblik teritorijalnog upravljanja, automatizacija kao oblik isključivanja, profitabilni ekocid i dug kao infrastruktura kontrole. Svaki odjeljak ovog izvještaja uzima neki od ovih vidljivih fenomena i smješta ga u opšti okvir oduzimanja (eng. dispossession) koje definiše naše doba.

Meksiko nije na marginama ove krize: on je jedna od njenih aktivnih granica. Ne mislimo samo na njegov geografski položaj između osiromašenog Juga i imperijalnog Sjevera, već na njegovu ulogu na dvostrukoj granici: materijalnoj granici ekonomskog, migracionog, ekološkog i vojnog kapitala — i nefizičkoj granici krize, pragu (eng. threshold) na kojem oblici života postaju višak, gdje se društveni odnosi rasplinjuju, a nasilje normalizuje kao upravljačka metoda. Meksička država je nasilni čuvar granice.

Ovaj dokument ima za cilj intervenisati upravo tu — gdje je normalnost svakodnevnice postala neodrživa, gdje rat nije izuzetak nego pravilo, gdje se za budućnost ne bori obećanjima već organizacijom i raskidom. Granica, u tom smislu, nije samo linija razdvajanja: ona je mjesto gdje istorija može da skrene u drugom pravcu.

Carine kao oruđa ekonomskog ratovanja

Uvođenje carine od 25% od strane Sjedinjenih Američkih Država na sav meksički izvoz u februaru 2025. ne treba tumačiti kao izolovan događaj niti kao tehničku mjeru spoljne politike. Riječ je o izrazu duboke mutacije savremenih oblika ekonomske dominacije. Daleko od zaštite domaće proizvodnje ili odgovora na diplomatske okolnosti, ove mjere dio su strukturne strategije ekonomskog rata, putem koje se globalne hijerarhije preuređuju kroz prinudne mehanizme obavijene pravnim jezikom trgovine.

Ova politika direktno pogađa ključne sektore meksičke ekonomije, uključujući automobilsku industriju, agroprehrambeni sektor i elektroniku — i izaziva niz indirektnih i sekundarnih posledica: remeti prekogranične lance vrijednosti, radne ritmove i makroekonomsku stabilnost. Sa preko 80% izvoza usmjerenog ka SAD^[1], Meksiko pokazuje strukturalnu zavisnost koja nadilazi puku trgovinsku razmjenu: u pitanju je produktivna potčinjenost ukorijenjena decenijama neoliberalne integracije.

Ipak, srž problema nije ekonomska, već politička. Današnje carine služe upravljanju imperijalnim opadanjem – ne širenju tržišta, već obezbijeđivanju geopolitičkih pozicija putem kazne i isključivanja. Protekcionizam ne potkopava slobodnu trgovinu, već funkcioniše kao njena operativna suprotnost: to je način selekcije, hijerarhizacije i gušenja podređenih kada pokušaju da pređu granice uloge koja im je dodijeljena.

U tom smislu, carine djeluju kao mehanizmi disciplinovanja koji primoravaju zemlje poput Meksika da preuzmu funkcije izvan trgovinske sfere: kontrolu migracija, militarizaciju granica i prepuštanje (eng. outsourcing) bezbjednosnih funkcija – u zamjenu za to da ne budu ekonomski ugušene. Ekonomska prinuda tako postaje tehnologija valorizacije na drugi način: povezuje trgovinsku politiku sa teritorijalnim upravljanjem i dominacijom i kontrolom stanovništva.

Iz materijalističke perspektive, ove mehanizme treba shvatiti kao oblike negativne valorizacije: oni ne proširuju kapital, već reorganizuju njegovu reprodukciju kroz logiku selektivnog isključivanja. Društveno posredovanje putem apstraktnog rada i razmjenske vrijednosti više ne doprinosi društvenoj integraciji, već vodi funkcionalnoj segmentaciji i razaranju radničkog identiteta:

“Kraj dihotomije između zaposlenosti i nezaposlenosti, globalna kupovina radne snage, novo strukturisanje potražnje i porast stope aktivnosti predstavljaju ključne momente ove fluidnosti koja protivriječnosti među klasama pomjera na nivo njihove reprodukcije. Ona takođe podrazumijeva, u kontekstu klasne borbe, nestanak radničkog identiteta koji je bio oblikovan unutar reprodukcije kapitala.”^[2]

U tom okviru — realnog podređivanja kapitalu^[3] (eng. real subsumption) — carine ne narušavaju tržište, već ga preoblikuju u granicu, u dijagram hijerarhijske diferencijacije.

Raskid veze između valorizacije kapitala i reprodukcije radne snage nije privremeni nesklad, već dominantna logika restrukturisanog kapitalizma. Više ne postoji stabilna veza između akumulacije, zaposlenja i društvene reprodukcije, već strukturalni rascijep koji izbacuje i fragmentiše. Kako Théorie Communiste^[4] primjećuje, raspršenost teritorija i tijela proletarijata nije greška sistema, već uslov njegovog funkcioniranja. Kriza se više ne javlja kao izuzetak, već kao uobičajeni način prilagođavanja kapitala: trenje kao forma opstanka.

Stoga carine nisu diplomatski simptomi ni trgovinska odstupanja. One su ekonomsko lice režima društvene reprodukcije zasnovanog na regulisanom isključivanju i funkcionalnoj podređenosti. Djeluju kao pragovi ekonomskog nasilja kroz koje kapital nameće geopolitičke zadatke svojim periferijama. U tom smislu, smatrati ekonomski rat izuzetkom znači ne shvatati da više ne postoji ekonomija bez rata.

Mjere štednje kao rat protiv reprodukcije

Klara Matei (Clara Mattei)^[5] je uočila da mjere štednje nisu samo fiskalni instrument, već tehnika unutrašnjeg ratovanja – način očuvanja kapitalističkog poretka suočenog sa prijetnjom društvenih alternativa. Kao i u međuratnom periodu, današnje mjere štednje ne znače samo rezove, već i namjerno napuštanje čitavih regiona, pražnjenje i urušavanje javnih službi i tiho protjerivanje cijelih populacija u zone marginalnosti ili granica.

U Latinskoj Americi ta logika funkcioniše kao višeslojni mehanizam razvlašćivanja (eng. dispossession): urušavanje javnog zdravstva i obrazovanja, nestanak formalne zaposlenosti i postupno ukidanje mreža socijalne zaštite. Više od politike prilagođavanja, mjere štednje postaju klasna racionalnost koja strukturno osiromašuje i preuređuje društvene odnose kroz logiku oskudice. Njen cilj nije stabilizacija ekonomije, već proizvodnja disciplinovanih subjektivnosti, potrošnih tijela i dezintegrisanih zajednica.

Ovaj rat protiv reprodukcije ne djeluje samostalno: udružen je sa ideološkim aparatima koji moralizuju siromaštvo, individualizuju nesigurnost i naturalizuju propadanje kao ličnu odgovornost. U Meksiku, regresivni fiskalni pritisak i povlačenje države iz sistema socijalnog blagostanja i zaštite stvorili su upravljačke praznine koje brzo popunjavaju paradržavne, kriminalne ili vojne forme teritorijalne kontrole.

Daleko od toga da je ovdje riječ o tehničkoj mjeri u vanrednim budžetskim okolnostima, savremene mjere štednje predstavljaju plansku ofanzivu protiv uslova postojanja proletarijata. Ona je duboko povezana sa umnožavanjem autoritarnih logika i transformacijom države u aktivnog aktera osiromašenja i fragmentacije. Prekarizacija nije nuspojava, već funkcionalni cilj sam po sebi.

Iz materijalističke perspektive, mjere štednje predstavljaju tehniku diferencijalnog upravljanja proletarijatom. Njihov cilj nije rješavanje “fiskalne krize”, već proizvodnja prekarnih tijela – zaduženih i raspoloživih za svaki oblik preostale valorizacije. Isključivanje više nije izuzetak, već strukturalni princip. Više se ne upravlja pravima, već eksploatacijom. U ovom kontekstu, država ne nestaje – ona se preoblikuje u upravnika prekarnostima. Njeno povlačenje iz društvenih funkcija prati istovremeno jačanje vojne kontrole, nadzora i teritorijalne segmentacije. Mjere štednje nisu tek smanjenje potrošnje: to je arhitektura selektivnog nasilja, u kojoj reprodukcija života postaje predmet upravljanja, kontrole i kazne.

Migracije i preživljavanje: globalni ratni režim

Prinudne migracije iz Meksika i Centralne Amerike u Sjedinjene Države nisu humanitarna anomalija, niti se mogu razumjeti izvan strukturnih oblika nasilja koji karakterišu savremeni kapitalizam. Figura migranta danas sažima centralnu napetost sistema: on ili ona su istovremeno suvišno tijelo, potencijalna radna snaga i subjekt koji nadilazi državne mehanizme zadržavanja (eng. containment). Ova figura oličava ono što se može nazvati režimom preživljavanja bez garancija – život koji ne održava država, već koji se održava uprkos njoj, u uslovima koje nameću oduzimanje (eng. dispossession), prinudno kretanje i biopolitička kontrola.

Granica SAD – Meksiko funkcioniše kao laboratorija ove sveopšte krize. Ona više nije samo geografska linija, već mehanizam upravljanja stanovništvom. Na granici se prepliću mnogobrojni oblici kontrole: sporazumi o sigurnim trećim zemljama, militarizacija Nacionalne garde, prepuštanje (eng. outsourcing) represivnih funkcija i prekograničnih mreža pritvaranja. Takvi odgovori nisu izuzeci – ove tehnologije uspostavljaju trajni režim protjerivanja, ilegalizacije i diferencijalnog upravljanja životom.

Migrant nije subjekt bez politike, već živi simptom raspada društvenog ugovora. Njegovo kretanje razotkriva neodrživost razvojnog modela periferije i nemogućnost integracije čitavih društvenih slojeva u nacionalni poredak. Migrantsko tijelo postaje meta čitavog niza mehanizama: graničnih kontrola, ekonomije doznaka, transnacionalnog neformalnog rada i geopolitičke ucjene. Migrirati ne znači samo fizički se kretati – to znači prekinuti fikciju o “državi” kao legitimnom okviru (eng. container) života, prava i pripadnosti.

Migraciona kriza ne suprotstavlja „meksički problem” američkom rješenju. Ona je lokalna manifestacija globalnog rascijepa: sistema koji više ne može da garantuje ni zemlju, ni posao, ni osnovne usluge, već kriminalizuje kretanje, a preživljavanje tretira kao prestup (eng. transgression). Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije^[6], samo između januara i aprila zabilježeno je preko 735000 susreta sa migrantima na teritoriji Meksika – brojka koja osporava svako tumačenje da je riječ samo o epizodi.

Iz ugla kritike političke ekonomije, ova prinudna pokretljivost ne predstavlja disfunkciju, već operativni model kapitala koji pomjera, segmentira i upravlja viškom sopstvene radne snage. Kapital više ne mora da integriše sva tijela koja eksploatiše: može ih marginalizovati, koristiti povremeno, pod nesigurnim (prekarnim) uslovima, i potom odbaciti. U tom kontekstu, teritorija više ne garantuje građanska prava: ona klasifikuje tijela, ritmove i nejednak pristup životu i radu.

Théorie Communiste opisuje ovu logiku kao strukturni raskid između valorizacije kapitala i društvene reprodukcije. Prinudna migracija, u ovom smislu, postaje tehnika iskorijenjavanja koja razara zajedničke veze i disciplinuje kroz nesigurnost i neumjerenost (eng. intemperance). Granica ne razdvaja dva svijeta — ona funkcioniše kao unutrašnji mehanizam kapitala koji selektuje, diferencira i raspoređuje živote prema njihovoj rezidualnoj vrijednosti.

Razmišljati o migraciji kroz prizmu režima preživljavanja znači ne samo osvijetliti strukturalno nasilje, već i razumjeti savremene mutacije suvereniteta. U svijetu u kojem pitanje upravljanja oskudicom postaje političko, migrant oličava graničnu figuru krize: predstavlja oličenje činjenice da isključivanje više nije anomalija sistema, već njegovo operativno jezgro.

Narkokapitalizam: akumulacija putem izopštavanja

Kako su istakli Théorie Communiste i Endnotes, kapitalu za akumulaciju nisu potrebni stabilnost i mir. On može djelovati kroz fragmentaciju, direktnu prinudu i teritorijalnu organizaciju smrti. Nasilje nije greška, već prilagodljiva racionalnost postneoliberalnog kapitala. U tom okviru, trgovina drogom se ne pojavljuje kao nekakav poremećaj, već kao strukturni alat za upravljanje viškom proletarijata.

Na geopolitičkom planu, trgovina drogom funkcioniše i kao sredstvo imperijalne intervencije. Rat protiv droga opravdava direktno američko miješanje u bezbjednosne politike, vojnu saradnju i kontrolu granica. Ova sveobuhvatna militarizacija učvršćuje model društvenog ratovanja u kojem se kriminal, ekonomija i upravljanje stapaju u funkcionalni kontinuum.

Trgovina drogom ne podrazumijeva samo promet nedozvoljenom robom. Njeno postojanje omogućava održavanje lokalnih režima nasilnog prisvajanja zemlje, dominacije nad migrantskim rutama, neformalnim tržištima rada, strateškim teritorijama i marginalizovanim gradskim zonama. Nasilje ne slijedi iracionalnu logiku: ono je ekonomski instrument teritorijalnog preoblikovanja, tehnologija upravljanja viškovima tijela.

Ovaj pravno-kriminalni (eng. legally criminal) oblik valorizacije ne postoji na marginama pravne (eng. legal) kapitalističke logike – on radikalizuje njenu suštinu. U oblastima gdje su plata i zakon propali kao posrednici, ilegalna ekonomija postaje jezgro koje organizuje društvenu reprodukciju. Proleterski život postaje subjekt oružanoj sili koja zamjenjuje zakon i platu kao regulativne mehanizme.

U Meksiku je ovaj oblik valorizacije duboko prožeo institucije, uspostavljajući mreže koje povezuju kartele, poslovne elite, bezbjednosne strukture i državne aktere. Ta mreža ne treba da se tumači kao “kriminalna zavjera”, već kao složeni oblik upravljanja u kojem se granica između legalnog i ilegalnog briše u skladu sa kriterijima oružane profitabilnosti i logističke kontrole. Rezultat je režim preklapajućih suvereniteta koji oblikuje svakodnevicu kroz prizmu profitabilnog nasilja.

Kasni fašizam i nacionalizam katastrofe

Ričard Sejmur (Richard Seymour)^[7] definiše “nacionalizam katastrofe” (eng. disaster nationalism) kao autoritarni način upravljanja slomom liberalnog poretka. Njegov cilj nije da riješi krizu, već da je dramatizuje kako bi nametnuo regresivne mjere: zatvaranje granica, militarizaciju teritorije, progon migranata, kriminalizaciju protesta. Ta apokaliptična retorika ne nudi rješenja, već uvodi diferencijalno upravljanje katastrofom kao politički model. Alberto Toskano (Alberto Toscano)^[8] to izražava drugačijim jezikom: kasni fašizam ne reprodukuje mehanički istorijski fašizam, već preuzima njegove strukturne funkcije — potiskivanje klasnih sukoba, obnavljanje poretka, rasnu isključenost – sada unutar urušenih demokratskih režima.

Ova mutacija se u Meksiku ispoljava kroz permanentnu militarizaciju civilnog života, širenje ekstraktivnih projekata pod plaštom modernizacije i sistemsku kriminalizaciju siromaštva. Politička moć se udružuje sa organizovanim kriminalom i vojskom kako bi uspostavila novu logiku suvereniteta, gdje teritorijalna kontrola zamjenjuje zakon kao oblik vladavine. Ne radi se o očuvanju društvenog ugovora, već o upravljanju njegovim raspadom čvrstom rukom.

Ova nova forma fašizma ne teži stvaranju konsenzusa ni budućnosti. Usmjeren je na sadašnjost kao stalno upravljanje vanrednim stanjem (eng. state of exception, stanje izuzetka). Njegova estetika je ona vječite krize, u kojoj životi koji su viškovi postaju unutrašnji neprijatelji, kojima se može upravljati jedino putem nadzora, represije ili napuštanja. Riječima Valtera Benjamina (Walter Benjamin), to je politika pretvorena u spektakl smrti: poredak koji više ne obećava iskupljenje, već isključivo kaznu.

U tom kontekstu, deindustrijalizacija ne oslobađa vrijeme niti redistribuira bogatstvo. Ona razgrađuje stabilna radna mjesta, urušava radne uslove i baca milione ljudi u nesigurne (prekarne) oblike preživljavanja: nepunu zaposlenost (eng. underemployment), ekonomiju honorarnih poslova (eng. gig economy), prinudne migracije ili ilegalne ekonomije (eng. illicit economies). Džasper Bernes (Jasper Bernes)^[9] je već upozorio da kriza industrijskog rada ne znači njegov nestanak, već njegovu sistemsku degradaciju: rad bez prava, bez budućnosti, bez zajednice.

Meksiko je ogledan primjer ove transformacije. Pretvoren u montažnu stanicu globalnih lanaca vrijednosti, prošao je kroz djelimičnu automatizaciju bez integracije. Nova radna mjesta su krhka, loše plaćena i lako zamjenjiva. Uz to ide i raširena neformalnost koja pogađa 56% radno aktivnog stanovništva. Rezultat nije “moderna” ekonomija, već režim preživljavanja u kojem produktivnost koegzistira sa sistemskim isključenjem.

Suočena sa ovom radnom krizom, država ne redistribute: ona kriminalizuje. Ne štiti: militarizuje. Siromaštvo se ne prepoznaje kao strukturni problem, već kao bezbjednosna prijetnja. Tako odsustvo budućnosti postaje pitanje nacionalne bezbjednosti, a automatizacija sredstvo isključenja — bez kompenzacije ili kolektivnog horizonta.

Ovaj proces nije “greška” koju bi mogle ispraviti kejnzijanske politike. Riječ je o strukturnoj reorganizaciji rada kao subordinacije bez integracije. Problem nije nedostatak poslova, već sistemska nemogućnost ponovne apsorpcije viška radne snage. Logika segmentacije, nadzora i duga zamjenjuje platu kao društvenu vezu.

Ishod je tragičan paradoks: ekonomija kojoj više nisu potrebni radnici i društvo koje bez njih ne može da opstane. Tehnologija ne oslobađa vrijeme, već ga prisvaja; ne demokratizuje život, već ga disciplinuje. Kasni fašizam upravlja ovom protivrječnošću bez namjere da je razriješi, estetizujući ruševinu i preusmjeravajući krizu na najranjivija tijela.

Od automatizacije do isključenja: bez posla, bez budućnosti

Aron Benanav (Aaron Benanav)^[10] demontira tehnokratski narativ koji masovnu nezaposlenost pripisuje napretku automatizacije. Našu epohu ne obilježava višak produktivnosti, već hronični manjak rasta. Ova “slaba potražnja za radom” ne proističe iz tehnološkog razvoja, već iz dugotrajne stagnacije kapitala, preakumulacije i relativnog kolapsa tradicionalnih industrijskih sektora.

Automatizacija ne predstavlja oslobađanje ljudskog rada, već njegovo premještanje (eng. displacement) bez tranzicije. Umjesto da stvara blagostanje ili slobodno vrijeme, tehnologija funkcioniše kao instrument regresivne reorganizacije: uništava stabilna radna mjesta, preostala čini nesigurnima i nameće logiku zamjene bez preraspoređivanja. Umjesto integracije, nameće se prisilno zastarijevanje.

Meksiko oličava ovaj paradoks. Produktivna transformacija ga je unutar globalnih lanaca pozicionirala platformu za montažu (eng. assembly platform). Djelimična automatizacija nije dovela do tehnološke nezaposlenosti, već do umnožavanja krhkih, loše plaćenih i lako zamjenjivih poslova. Tome se dodaje strukturna neformalnost koja rad pretvara u zonu rizika umjesto sigurnosti. Država, umjesto da ublaži ove tendencije, produbljuje ih: kriminalizuje siromaštvo, militarizuje teritorije i upravlja isključenošću kao da je riječ o pojedinačnoj devijaciji, a ne o sistemskoj posledici. Automatizacija, dakle, nije utopijsko obećanje oslobođenja, već mehanizam isključivanja funkcionalan kapitalu u krizi.

Ono što se prikazuje kao tehnički napredak zapravo je izraz strukturne nesposobnosti kapitala da apsorbuje sopstvenu radnu snagu. Nije u pitanju kriza zaposlenosti, već kriza valorizacije. Kapital više ne mora — niti može — da akumulira putem društvene integracije. Kako ističe Endnotes^[11], apstraktni rad više ne zahtijeva univerzalizaciju plate, već upravljanje ljudskim viškom kroz fragmentaciju, zaduživanje i nadzor.

Ovo masovno isključivanje iz platnog odnosa (eng. wage relation) nije slučajno. Ono je suštinski dio savremenog režima akumulacije, u kojem podređivanje rada prestaje biti ekspanzivno i postaje isključujuće. Umjesto da integriše, automatizacija proizvodi suvišne proletere, tijela bez mjesta, živote bez horizonta. Potencijalne migrante.

Rezultat je ekonomija koja više ne treba radnike i društvo koje ne može bez rada. Tehnologija u ovom scenariju ne demokratizuje vrijeme, već ga disciplinuje, prisvaja, pretvara u dug i algoritam. Budućnost nije automatizovana – ona je ukinuta. Ono što ostaje jeste diferencijalno upravljanje ruševinom, pod vječitim obećanjem napretka koji se više ne dešava.

Ekološka kriza i nasilni ekstraktivizam

Svijet gori. Ekološka devastacija nije nuspojava globalnog kapitalizma, već njegov operativni uslov. Kapital zahtijeva stalno širenje na nove teritorije, neiskorišćene resurse i populacije bez zagarantovanih prava. U tom okviru, ekstraktivizam — rudarski, energetski, poljoprivredni ili turistički — nije devijacija, već strukturna matrica akumulacije u širokim oblastima globalnog Juga.

U Meksiku se ova logika ispoljava kroz megaprojekte poput voza Maja, Interokeanskog koridora ili širenja energetske granice. Te intervencije ne uništavaju samo krhke ekosisteme, već i raseljuju zajednice, razgrađuju društveno tkivo i militarizuju čitave regione pod izgovorom “razvoja”. To je žrtvena ekologija (eng. sacrificial ecology), u kojoj život postaje tehnička smetnja, a priroda infrastruktura za najam (eng. infrastructure for rent).

Šesti izvještaj IPCC-a^[12] upozorava da će jug Meksika biti među najugroženijim regionima klimatskih promjena: suše, gubitak biodiverziteta, kriza vode. Ali ti procesi nisu izolovani – ubrzavaju ih korporativno prisvajanje ekološke retorike koja ekološku krizu pretvara u novu granicu valorizacije. Ugljenični krediti, “zeleno” rudarstvo ili “čisti” vodonik ne rješavaju problem: oni ga reorganizuju kroz oblike klimatske špekulacije.

Ekstraktivizam nije samo ekonomski model, već i autoritarni oblik vladavine. Podrazumijeva nadzor, kriminalizaciju, militarizaciju teritorija i sistematsku represiju protiv zaštitnika prirode i životne sredine. U toj logici, Zemlja se podređuje kao sredstvo proizvodnje, a uništenje života postaje upravljivo, profitabilno, plansko. Ova integracija prirode u kapital nije incident — to je njegov logičan ishod. Teritorijalna ekspanzija nije linearna niti mirna, već protivrječna i nasilna. Théorie Communiste je ukazala kako ova stvarna podređenost prirode stvara teritorijalnu segmentaciju, paravojnu kontrolu i raspad zajedništva kao uslova akumulacije.

Ono što se pojavljuje nije zeleni kapitalizam, već tehnokratsko upravljanje kolapsom. Obećanja održivosti i otpornosti djeluju kao ideološki anestetik, dok režim valorizacije redefiniše granicu između života koji ima vrijednost i života za odbacivanje. Kako upozorava Endnotes, čak i klimatska kriza može biti apsorbovana od strane kapitala kao poslovna prilika, ili prilika za kontrolu. Ekološka kritika ne može se svesti na ispravljanje eksternalija ili osmišljavanje državnih “zelenih tranzicija”. Ono što je neophodno jeste raskid sa samom logikom valorizacije: dekomodifikacija Zemlje, tijela i vremena, prije nego što budu potpuno pretvoreni u funkcionalni otpad.

Finansijalizacija života i dug kao oblik kontrole

Finansijalizacija označava odlučujući pomak u kapitalu: akumulacija se više ne zasniva prvenstveno na proizvodnji roba, već na izvlačenju rente iz vremena života (eng. time of life). Kredit se nameće kao ključ za pristup egzistenciji, a dug kao politički aparat pokoravanja. U Meksiku, neformalni mikrokrediti, prezaduženost domaćinstava i privatizacija usluga ilustruju ovu promjenu: prema ENIGH-u iz 2022., više od 75% gradskih domaćinstava ima neku vrstu duga, a sve veći dio izdvaja više od 40% prihoda na otplatu kamata.

Dug ne djeluje samo u ekonomskoj sferi: on je tehnika vladavine. Individualizovanjem kolektivnih potreba i nedostataka – zdravstva, stanovanja, obrazovanja – odgovornost se prebacuje sa države na pojedinca, solidarnost se razgrađuje, siromaštvo se moralizuje (“loš platiša”, “neodgovoran”), neutrališući svako strukturno tumačenje. Istovremeno, državi pruža instrument kontrole bez preraspodjele: zarobljavajući resurse putem finansijskih tržišta dok disciplinuje popularnu potrošnju.

Ovaj režim ne protivriječi, već koegzistira sa autoritarnim ekonomskim nacionalizmom. Kako upozorava Merčant (Merchant)^[13], kredit se može širiti čak i unutar antiglobalističke retorike, jer finansijalizacija i protekcionizam dijele funkciju upravljanja nejednakošću bez dovođenja u pitanje logike valorizacije. Zadužena domovina se održava kroz zadužene građane.

Finansijalizacija predstavlja potpunu podređenost društvene reprodukcije fiktivnom kapitalu. Plata prestaje da garantuje život; zamjenjuje je kreditni rejting. Endnotes naglašava da eksploatacija ne nestaje: ona se preoblikuje u ugovore o budućem obećanju rada i prihoda. Subjektivnost se mjeri, ocjenjuje i procjenjuje kao „ljudski kolateral”.

Dug, dakle, nije ni puki makroekonomski problem ni moralni nedostatak: to je infrastruktura dominacije koja zarobljava sadašnjost i budućnost, ubrzava ritam života i rastvara mogućnost zajednice zasnovane na dijeljenom vremenu. Finansijska inkluzija ne osnažuje — ona atomizuje. Pretvarajući svaku potrebu u kreditnu liniju, politika se premješta u sferu individualnog upravljanja rizikom, a nesigurnost se preobražava u osigurano tržište.

Prekinuti ovu arhitekturu znači razotkriti kredit kao fetišizovano “pravo pristupa” i vratiti mu status lanca koji privatizuje reprodukciju. Sve dok život zavisi od složenih kamata, svako obećanje društvene obnove biće uslovljeno logikom kolaterala. Alternativa nije više duga pod povoljnijim uslovima, već dekomodifikacija materijalne osnove postojanja.

Zaključak: terminalni kapitalizam, trajni rat

Fenomeni koji su analizirani nisu fragmentarne epizode ni simptomi prolazne krize. Oni su zupčanici režima akumulacije reorganizovane pod uslovima produžene dekompozicije. Kapital, umjesto da se uruši, pokazuje sposobnost da neravnotežu pretvori u metod, nasilje u upravljanje, a oskudicu u tehnologiju moći. “Kriza” ne prekida reprodukciju: ona je strukturiše.

Carine, štednja, prisilne migracije, narkokapitalizam, isključujuća automatizacija, ekstraktivizam i dug: svaki od ovih mehanizama doprinosi proizvodnji političke ekonomije isključivanja, gdje rad više nije sredstvo integracije, već problem kojim se mora upravljati. Populacije postaju pokretni višak, granice postaju filtri valorizacije, a tijela funkcionalne ili potrošne jedinice, u zavisnosti od trenutka.

U ovom pejzažu, granica — ekonomska, ekološka, vojna, digitalna — više ne razgraničava suverenitete: ona upravlja nejednakim pristupom životu i pravima. Kao tehnologija kapitala, granica upravlja pokretljivošću, segmentira veze i redefiniše ono što je moguće reprodukovati. “Krizna granica” (eng. crisis frontier) nije samo mjesto: to je globalni dijagram onog oblika dominacije koji normalizuje rat kao oblik društvene organizacije.

Reformistički odgovori — humanitarni, institucionalni, tehnički — nisu dovoljni pred režimom koji ne mora da rješava konflikte, već da njima beskrajno upravlja. Čak i disfunkcionalnost može biti apsorbovana kao prilika za valorizaciju: klimatski kolaps, masovne migracije, strukturna nezaposlenost, oružano nasilje. Svime se može upravljati, sve se može unovčiti.

Promišljati iz ove stvarnosti zahtijeva napuštanje fetiša razvoja, nostalgije za socijalnom državom i fikcije progresa. Ne radi se o obnovi izgubljene ravnoteže, već o prekidanju proširene reprodukcije katastrofe. Spoljašnjost kapitala nije zagarantovana, ali nije ni zatvorena. Ona se otvara tamo gdje tijela odbijaju da budu tretirana kao otpad, gdje se vrijeme ponovno prisvaja, gdje zajednica odbija da postane računovodstveni bilans.

Suočeni s integralnim upravljanjem ruševinom, izazov nije u tome da se njome bolje upravlja, već da se prekine njeno stvaranje.

Conatus (Proletarian Report on the Burned Periphery: Mexico in the Global Management of the Surplus)