Korijeni privatizacije

Ideološki zagovornici lese fer kapitalizma^[1] otvoreno podržavaju “privatizaciju”. Mnogi od njih sa entuzijazmom tvrde da je Hitler bio ljevičar. Umjesto da se osvrnu na poslovne sponzore nacista i ulogu nacističkog režima kao dobavljača kmetova tim istim kapitalistima, oni jednostavno ističu da “nacista” znači “nacional-socijalista”. Takva su intelektualna vremena u kojima živimo.

S obzirom na to, iznenađuje da je nedavno izdanje časopisa “Žurnal ekonomskih perspektiva” (Journal of Economic Perspectives) pokazalo da je termin “privatizacija” prvi put upotrijebio upravo nacistički režim, a ne Piter Draker (Peter Drucker) kako se ranije mislilo. Prema Germa Belu (Germa Bel), čini se da je taj pojam u akademske društvene nauke uvela Maksin Jejpl Svizi (Maxine Yaple Sweezy). Ipak, upotreba pojma “privatizacija” na engleskom jeziku zabilježena je još u avgustu 1936. u časopisu “Ekonomista” (The Economist), u izvještaju o planu nacista da “reprivatizuju” određene banke^[2].

Bel citira važno djelo Svizijeve koje je “posvećeno analizi ekonomske politike u Njemačkoj pod vlašću Nacionalsocijalističke partije“. Svizi navodi da su industrijalci podržali Hitlerov dolazak na vlast i njegovu ekonomsku politiku: “Kao znak zahvalnosti za tu podršku poslovnog svijeta, nacisti su požurili da pokažu dobru volju vraćanjem nizu monopola, koje je država držala ili kontrolisala, privatnom kapitalizmu“. Ova politika je podrazumijevala opsežan program u kojem je “vlada prenijela vlasništvo u privatne ruke“. Moglo bi se reći da je ovo neobično ponašanje za “socijaliste”, ali se savršeno uklapa u analizu fašizma i nacizma kao oruđa kapitalizma.

Prema Svizi, jedan od glavnih ciljeva ove politike bio je podsticanje sklonosti ka štednji budući da je ratna ekonomija zahtijevala nizak nivo privatne potrošnje. Smatralo se da visoka stopa štednje zavisi od nejednakosti prihoda, koja bi se povećavala nejednakošću bogatstva. To je bilo “osigurano ‘reprivatizacijom’… Praktični značaj prenosa državnih preduzeća u privatne ruke bio je u tome što je kapitalistička klasa nastavila da služi kao sredstvo za akumulaciju prihoda. Ostvarivanje profita i povrat vlasništva u privatne ruke su, takođe, pomogli konsolidaciji moći Nacističke partije“. Svizi ponovo koristi ovaj pojam kada navodi konkretne primjere prenosa državnog vlasništva u privatne ruke: “‘Ujedinjene čeličane’^[3] su bile izvanredan primjer ‘reprivatizacije’“.

Bel zaključuje napomenom da je “glavni savremeni argument protiv privatizacije taj što ona samo bogati i učvršćuje poslovne i političke elite, a da pritom ne donosi korist ni potrošačima ni poreskim obveznicima. Ova diskusija otkriva bogatu istorijsku ironiju: savremeni argumenti protiv privatizacije zapanjujuće su slični onim argumentima koji su korišćeni u prilog privatizacije u Njemačkoj 1930-ih godina… Privatizacija u Njemačkoj tokom tog perioda bila je osmišljena da koristi najbogatijim slojevima društva i da ojača ekonomski položaj i političku podršku eliti“.

Sve to smješta tačerovski^[4] eksperiment “slobodnog tržišta/jake države” u prijeko potrebni istorijski kontekst. Nije ni čudo što anarhisti odbacuju i privatizaciju i nacionalizaciju.

Ijan Makkej (Iain Mckay, The Roots of Privatisation)