Za našu zemlju!

Patriotizam se u nama njeguje od kolijevke do groba sa tolikom pažnjom da postaje naša druga priroda. Time se naši najbolji osjećaji iskrivljuju, a rasuđivanje zamagljuje do te mjere da počinjemo vjerovati da su ljudi rođeni u drugim zemljama inferiorni i naši prirodni neprijatelji. Gledamo ih s prezirom, nepovjerenjem i mržnjom, a kada nas otadžbina pozove u rat, moramo da ih ubijamo iz bilo kog pa i najmanjeg razloga, uništavamo njihove gradove iako su naseljeni miroljubivim ljudima, pustošimo njihova polja, porobljavamo njihove narode i nad njima činimo svakojake zločine, sve u ime otadžbine.

Ali u te strašne sukobe koje zovemo međunarodni ratovi nikada ne idu bogati ljudi, niti njihovi potomci. Mi siromašni smo jedini koji se šalju u tu klaonicu. Naši gospodari ostaju bezbjedni u svojim kućama da bi profitirali od ratnog plijena, iskorištavajući žrtvovane proletere poslate da osvajaju druge zemlje u ime naše otadžbine.

“Naše” otadžbine… Ali, koju otadžbinu, mi siromašni, zapravo imamo? To što smo rođeni u određenoj zemlji ne znači da je posedujemo kao “našu”, niti da ćemo u njoj biti srećni, bogati i moćni, dok bi u nekim drugim zemljama naša sudbina bila bijeda, siromaštvo i nesreća.

Koju to “našu zemlju” mi siromašni imamo kada, zapravo, ne posjedujemo ništa osim svojih dronjaka, svog siromaštva, svoje gladi i svoje patnje? Koju to domovinu mi siromašni imamo ako gdje god odemo u ovom svijetu uvijek trpimo oskudicu, nesreću, tuge, ugnjetavanje i eksploataciju od strane naših gospodara koji se tove na našem znoju i žrtvi?

Gdje god odemo uvijek smo tegleća marva i, prema tome, ono što oni nazivaju našom otadžbinom zapravo pripada bogatima jer su oni ti koji posjeduju sve. Bogatima pripada zemlja koju obrađujemo sa mukom, fabrike, mašine koje koristimo, rudnik u kojem radimo, skromna koliba u kojoj živimo; sve, baš sve pripada bogatima; čak i naši vlastiti životi.

Mi siromašni nemamo otadžbine, imaju je samo bogati.

Stoga, mi siromašni iz svih zemalja, ne bismo trebali gledati jedni na druge s prezirom, nepovjerenjem i mržnjom, već trebamo prepoznati jedni druge kao braću jer svi patimo od iste vrste oskudice i ropstva. Jednom za svagda trebamo shvatiti da su ideju patriotizma u naše mozgove usadili bogati i njihovi saveznici, vlada i crkva, kako bi nas naučili da tom lažnom idejom branimo njihovu imovinu i i njihove interese. Time žele da nas, sirotinju ovog svijeta, zauvijek drže podijeljenim; jer dokle god među nama postoje razdor i nesloga – zbog patriotskih i rasnih predrasuda koje su nam usadili u glave – biće im lakše da nas izrabljuju i drže u ropstvu.

Dakle, naši klasni interesi zahtijevaju da nikada ne idemo na bojna polja da se borimo za državu koja nikada nije naša već pripada bogatima koji posjeduju sve. Kada nas okolnosti ipak primoraju da stavimo pušku na rame to bi trebalo biti jedino da bismo se borili protiv postojećih institucija kojima nas bogati i njihovi saveznici, vlast i crkva, drže u pokornosti, ropstvu i siromaštvu. Neka ta borba bude za osvajanje zemlje koja je zaista naša: zemlje proizvođača u kojoj sve pripada svima; odnosno, gdje svi i svako od nas ima isto pravo posjedovanja i korištenja zemlje, mašina, fabrika, kuća, oruđa za rad i sredstava komunikacije i transporta, kako je objašnjeno u Manifestu od 23. septembra 1911. koji je objavila Organizaciona hunta Meksičke liberalne partije. Jednom kada društveno bogatsvo postane zajedničko vlasništvo, svima će biti osigurana sredstva za život. Tada više neće biti siromašnih i bogatih, ni eksploatisanih ni eksploatatora, potlačenih i tlačitelja, već će svi, bez obzira na pol, rasu ili boju kože, biti srećni, postavši kao što i treba da budu – slobodni, jednaki i braća.

Enrike Flores Magon

Regeneración, #248, 11.novembar 1916.